Luigi Siniscalchi: revolucije su dobrodošle

Posted by Slaviša Bajić On 8. 10. 2013. 0 komentari



Izgleda da je Salerno poznat kao grad Bonelli umjetnika. Pored Vas, bar koliko je meni poznato, tu su još veterani Luca Raimondo i Bruno Brindisi. Da li je u pitanju okruženje, tradicija ili nešto treće?
Zaboravili ste Raffaela Della Monicu, Roberta De Angelisa, Bepea De Narda i Luigia Coppolu! Iskreno, ne mislim da nas nešto posebno izdvaja od ostalih italijanskih crtača. Ono što zasigurno znam jeste da nas od prvog dana, a taj osjećaj traje i dalje, pokreće ogromna strast koja se zove crtanje.

Vašu priču sa izdavačem „Sergio Bonelli Editore“ počeli ste sa Dylan Dogom. Još uvijek se sjećam oduševljenja kad sam prvi put pročitao „I killer venuti dal buio“ („Ubice dolaze iz mraka“, kod nas objavili Abaton i Ludens). To je bilo pre 20 godina, u vrijeme kad ste bili dvadesetogodišnjak.
To što sam lično od strane Tiziana Sclavija izabran da crtam Dylan Doga odgovornost je sama po sebi. Iz ove perspektive, mogu samo reći da mi nedostaje Dylanov lik, i naravno, Tiziano kao autor.



Vaš stil promjenio se tokom godina. Prvobitno je naginjao ka realizmu, danas bježite od čistih proporcija i detalja koristeći karikaturalne elemente. Zašto tolika promjena?
Ne bih se složio da imam karikaturalan stil. Sve zavisi od scenarija, čitave koncepcije vezane za priču koja mi je dodeljena ali i dogovora oko načina na koji želimo oživjeti glavne likove. Svoj stil crtanja prije bih nazvao klasičnim nego realističnim ili karikaturalnim.

U „Dylan Dog“ ekipi zadržali ste se tri godine, „Juliju“ ste crtali samo dvije. Sa druge strane, većinu vaših Bonelli epizoda nacrtali ste za „Nick Raider“ seriju. Da li to znači da Vam, najviše od svih, leži akcioni strip kao žanr?
Slučajno je ispalo da sam akcione stripove crtao najduže. Različiti narativni žanrovi mogu samo da vas kao autora natjeraju da radite više nego što bi to bio slučaj da crtate uvijek jedno te isto. Baš te različitosti ovaj posao čine interesantnim.

Uz „Nick Raidera“ crtali ste i druge akcione serije kao što su „Demian“, „Julia“ ali i aktuelni „Saguaro“. Da li imate omiljenog „Bonelli“ junaka?
Novinarima stalno ponavljam da volim sve žanrove. Šta god da crtam, to mi je u tom trenutku „omiljeno“. Danas mi je, na primjer, palo na pamet da crtam Arizonu iz 70-tih godina prošlog vijeka. I to ne bilo kakvu – malo sam eksperimentisao i Arizonu oplemenio nekakvim atmosferičnim i horor šmekom.



Šta možemo očekivati od „Saguara“ u budućnosti?
Ljepota „Saguara“ je u tome što, iako je riječ o regularnoj seriji, ima ono što drugi Bonelli stripovi nemaju. Bruno Enna je odličan pisac – mogu reći da stvarno ima bujnu maštu. Glavnog junaka smjestio je u jedan realan, istorijski period koji je po mnogo čemu zahvalan za pripovjedanje.

Šta mislite o svježim promjenama u izdavačkoj kući koje su vidljive nakon smrti Sergia Bonellija? Stripovi u boji, reklame na facebook-u i novinama... Mnogi su mišljenja da sa stripovima kao što je „Orfani“ SBE gubi svoj decenijama stvarani identitet?
Serija „Orfani“ rođena je još dok je Sergio bio živ. Takav slučaj je i se većinom Bonelli stripova koje danas možete kupiti na trafikama. Mislim da smo svi ostali vjerni njegovoj uređivačkoj politici. Očigledno je da nam nedostaje njegova (očinska) figura – sjećam se da je uvijek pažljivo kontrolisao sve crteže što smo mu donosili pod ruku. Čak i kad se odlučimo da radimo neke, naizgled, različite stvari, eksperimentišemo sa stripovima u boji – njegov trag je neizbrisiv i uvijek će biti tu.

                                                 #ILUSTRACIJA ZA ETNA COMICS FEST


Da li je normalno da izdavač uloži tri miliona evra za samo 24 epizode jednog serijala?
Ne bih znao odgovor na to pitanje. Podsjećam vas da sam ja tu samo da crtam i mogu da odgovorim jedino na pitanja koja su u vezi sa mojim poslom. Organizacioni dio kompanije nije moje polje djelovanja.

Kako gledate na promjene u „Dylan Dog" seriji? Revolucionarni 325. broj u prodaji je od prošle sedmice. 
Revolucije su uvijek dobrodošle, u svim stvarima – zašto to onda ne bi bio slučaj i sa Dylan Dogom? Radujem se promjena o kojima ljudi toliko govore. Novom Dylanu najviše je kumovao Roberto Recchioni, i to se desilo čim je preuzeo palicu.

                          #JEAN-PAUL BELMONDO    #CATHERINE DENEUVE    #LA SIRENE DU MISSISSIPPI


Interesantno je da ste, prije Bonellija, crtali porno stripove. Otkud Vi u toj priči? Da li u Italiji još uvijek postoji tržište za takvu vrstu umjetnosti?
Na žalost, erotski i porno stripovi u Italiji su rezervisani samo za dokazane autore. Bar je takva situacija ovih dana. Izdavači ne žele da rizikuju sa mladim strip crtačima jer su mišljenja da pridošlice u industriji nemaju dovoljno iskustva da se izbore sa vizuelno komplikovanim i teškim žanrom kao što je porno strip.

Da li pored Bonellija radite na još nekim projektima?
Gledajući stvari iz ove perspektive, trenutno nemam želju da napustim popularni Bonelli strip. Jednostavno, ne tražim više od života. Zapravo sam često imao ponude drugih izdavača, naročito francuskih, ali me još uvijek niko nije ubijedio da promjenim dres. Ali ko zna, čudni su putevi Gospodnji!

 

 
                                             #YNGWIE MALMSTEEN    #JOE SATRIANI    #DAVID GILMOUR


U Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj Bonelli stripovi su poprilično popularni. Pojedini izdavači objavljuju  luksuzna, tvrdokoričena i ne baš svima dostupna, izdanja. Šta vi mislite o tome? Na ovdašnjim forumima vodi se polemika oko toga da li skupa strip izdanja ubijaju ljepotu čitanja i tradiciju sakupljanja stripova.
Izdavačke politike se mjenjaju od zemlje do zemlje. Mogu samo reći da mi je zanimljivo vidjeti strana izdanja stripova koje su crtali italijanski autori.

Da li volite neke druge strip škole? Možete li izdvojiti neko djelo koje Vam je naročito ostalo u sjećanju?
Sviđa mi se američka strip škola pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Fan sam velikog broja crtača – pored Amerikanaca, nekoliko španskih i francuskih umjetnika slobodno mogu nazvati svojim vizuelnim uzorima. „Alack Sinner“ José Antonia Muñoza i Carlosa Sampaya (Fibra, 2013) sigurno je nešto najbolje što sam ikad pročitao. Iz tih priča prosto isijava zla atmosfera... Ali opet, Muñoz i Sampayo mi se sviđaju danas. Sutra će nešto sasvim drugo.