:::lll0+0Ʀn0:::

Svojim ostvarenjem iz 1999. godine Ron Hauard nam kroz manekensku siluetu Metjua Mekonahija paradoksalno prikazuje jednog običnog čovjeka koji učestvuje u eksperimentalnom rijaliti šou. Identifikacija sa istim je promašaj u startu, kako zbog providne sličnosti sa Oskarom nomininovanim kultom „The Truman Show”, tako i zbog neoriginalne i plitke priče koju su producenti pokušali prikriti angažovanjem velikog broja holivudskih zvijezda i zvjezdica. Sa navrat nanos nabacanim idejama, ovo ostvarenje ne može da prevagne na skali koja odmjerava da li je nešto satira, kritika televizije realnosti ili (malo drugačija) romantična komedija.


Radnja filma počinje uporedo sa važnim sastankom televizijske kompanije „True TV“ gdje se raspravlja o novim projektima koji bi mogli podići gledanost i izbaviti firmu iz krize. Rješenje se pronalazi u prijedlogu producentice Sintije Toping – stvaranje nove rijaliti emisije gdje će jednog učesnika sve vrijeme pratiti kamera. Potraga za „pokusnim kunićem“ se zaustavlja kad uprava televizije potpisuje ugovor sa prodavcem video-kaseta iz jednog teksaškog gradića. Svakodnevica ovog običnog momka je zainteresovala čitavu naciju koja je sa nestrpljenjem pratila Eda Pekurnija ma gdje god da je ovaj išao. Posredstvom kamera koje su ga pratile 24/7 gledaoci su posmatrali mnoge stvari iz Edovog života: njegovo zaljubljivanje u djevojku svoga brata, susret sa ocem za koga nije znao da postoji, porodične svađe… Uzimajući sve to u obzir, Ed odlučuje da prekine sa emisijom koja mu je donijela veliku slavu ali oduzela, sada već nikad prežaljenu, privatnost. Međutim, prikrivene klauzule ugovora ne dozvoljavaju takvo nešto – Ed je ostavljen na milost i nemilost pohlepnim vlasnicima zlatonosnog TV projekta.


Izvorna ideja o kritikovanju fenomena dvije struje modernog medijskog duštva (jedna je striktno voajerska koju interesuju tuđi životi a druga egzibicionistička koja ovim prvima nudi svoj život na tacni „kuće ogledala“) utopljena je u sveopštu zašećerenost – karakternu osobinu svih holivudskih romantičnih komedija. Umjesto da se priča razvija u domenu iznošenja dokaza o medijskim uticajima, svi smo nekako okrenuti ka predviđanjima više nego očiglednog ljubavnog raspleta. Isto tako, čini se da je režiser ovog filma namjerno pravio scenarističke propuste zarad komercijalnosti i bolje prođe na bioskopskim blagajnama. Na primjer – pošto je Ed dostigao svojih 15 minuta slave, logično je da jedan ovakav projekat u nekom daljem periodu ne može da zaživi zbog sveopšte najezde fanova i fotoreportera. Pomenuta transformacija popularnosti se momentalno kosi sa početnom klauzulom o običnom smrtniku i njegovom sasvim normalnom životu. Hauard vješto prelazi preko toga održavajući film jednostavnim i podnošljivim za izvježbana čula američkih gledalaca. Glumačka ekipa je solidno odradila svoj posao, pogotovo oni sporedni (Denis Huper i Vudi Harelson). Nadaleko poznata netalentovanost Metjua Mekonahija (kao primjeri su dovoljni „A Time to Kill” i „Amistad”) nije došla do izražaja upravo zbog „specifičnosti“ uloge koju je mogao glumiti bilo ko od nas.
Kroz ovakvo ostvarenje nemoguće je napraviti vjerodostojnu sliku već postojećih rijalitija koji su prepuni dosadnih i banalnih segmenata iz života njihovih učesnika. U ovom filmu nema neizbježnog bigbraderovskog gledanja u zid, besmislenih prepucavanja i višečasovnih scena sa likovima koji spavaju u krevetu. Hauard je sve to izbacio, djelom zbog tržišno zahtjevne jednoslojnosti priče a djelom zbog sopstvene nesposobnosti i neznanja. Sve u svemu, iako mu na momente „ispliva“ koja dobra parola, („Now back to infomercials!“ ili „All Ed, all the Time”) koja nas ohrabrujuće podsjeti na prikrivenu srž priče, ovaj film nije vrijedan neke naročite pažnje.