Vampiri postadoše demode

Posted by Slaviša Bajić On 4. 8. 2013. 0 komentari

Baš kao u pravoj priči strave i užasa, oluja je bjesnila satima, a ples groma na trenutke je osvjetljavao usnulo selo. Konjska kola tumarala su makadamom a Jovan Trajković bjesomučno je bičevao konje da što prije stigne na imanje. Uz zaglušujuću buku, prednji lijevi točak odvoji se baš u trenutku dok su kola prolazila pored seoskog groblja. Odleti visoko u kišno nebo i zaustavi se kod svježe iskopane rake. Jovan opsova sve po spisku, siđe sa kola i ljutito otškrinu kapiju koja je čuvala ulaz na groblje. Točak više nije bio na zemlji. U ruci ga je držao gazda Čeda, vojno lice, sutra je čovjeku četrdeset dana otkad je umro od srčanog udara. Nasmijao se Jovanu, vjerovatno da ga ne uplaši – ali Čedin osmjeh presudio je da Trajkovići dugo pamte datum kada je glava kuće potpuno osijedio za samo jednu noć. Gazda Čedi su iz usta virili ogromni očnjaci, spuštali su se sve do brade sa koje je kapala svježa krv.

Ovako bi, najvjerovatnije, izgledao scenario za najnoviji film Emira Kusturice ili Uroša Stojanovića da je priča iz vampirskog sela Zlatokop medijski bolje propraćena nego što zaista jeste. Ono što se prije tri godine uoči Poklada desilo u malom selu na jugu Srbije i danas ledi krv u žilama mnogih mještana. Akteri su isti kao u izmišljenoj priči i, ako izbacimo nepotrebnu dramaturgiju, Jovan zaista vjeruje da je vidio gazda Čedu. Selo je bilo danima u strahu i ljudi su prelistavali stare knjige kako bi se prisjetili koji su to najbolji načini za odbranu od vampira. „Zatvaraju se kapije, stavljaju glogovo granje i bijeli luk na ulaznim vratima, na prozorima, pored kreveta. A, ono kao za inat, kad dođe gluvo doba i buljina zahuka, cijelo selo napuni gaće. Kučići laju po dvorištima, sjecaju lanac, podaviće se. Na tavanima lupnjava kao da neko igra čoček, škripe kredenci, neki čudan zvuk kao da se miševi među sobom dave. Po zidovima kao da nešto lazi, grebe, misliš skida malter. Čeda vampir nikog nije ostavljao na miru.“ [1] Ništa od ovog, na žalost, nije pomoglo da se priča o vampirskom selu novijeg doba pročuje. Dvije godine ranije, isti takav slučaj desio se u selu Gornja Stopanja kod Leskovca. Mještani su vampira opisivali kao „čudnu i zastrašujuću pojavu“, krvoloka u crnom odijelu koji uznemirava pošteni narod. „ Prvo se sjenka pojavila po sredini ulice, zatim samo krug kao glava poče da leluja na jedno tri metra visine i skoči na krov. Zatim sa krova prelete na komšijsku krušku i tu ostade jedno pet minuta, mada se nama činilo da je to trajalo čitavu večnost. Moj rođak iz Slovenije je slikao aparatom. Evo, vidite ovu okruglu senku kako je na svakoj fotografiji na različitom mestu, e to je duh ili vampir, kako ga mi zovemo.“ [2] Čini se da je moderno vrijeme pregazilo stare priče koje kažu da su vampiri nastali baš u ovim krajevima. I da smo ih baš mi tako i nazvali.[3]


Nakon svojevrsne medijske ekspanzije sredinom prošlog vijeka, balkanska priča o vanpirima je u popriličnom ćorsokaku. Folklorna tradicija, doduše, ponekad se mijenja, neke stvari ostavlja u stranu i odbacuje, kako bi ih ponovo vratila kasnije u svojevrsnom retro stilu – kako trenutni tokovi nalažu. To se sa vampirima još nije desilo jer danas rijetko ko sa ponosom priča o bogatoj vampirskoj tradiciji ovih prostora, najmanje mediji. Valjda je atraktivnije pokoljenjima ostaviti priče o junacima sa brkovima i topuzom za pojasom nego o krvopijama koje su terorisale sela i gradove. O čuvenom Tozi vampiru žustre rasprave vode jedino rijetki poklonici okultnog, blek metalci ili ljubitelji horor filmova B produkcije. One rijetke koji su zainteresovani, vampirolozi će rado uputiti u sva dosadašnja zaznanja o ovim bićima. Pričaće satima o starim srpskim običajima koji datiraju još iz 18. vijeka. U izvještajima austrijskih činovnika u periodu od 1725. do 1732. godine, nalaze se brojni dokazi o morbidnim srpskim običajima gdje su mještani iskopavali grobove i uništavali svježe leševe „kako bi ih spriječili da napuste svoj grob i nastave da žive pijući krv svojih srodnika. Kada bi se posumnjalo da je neko vampir, preko zemlje u kojoj je sahranjen bio je prevođen konj, i na mjestu na kojem bi on počeo da se ponaša uznemireno, ostavljajući duboke tragove, vršilo bi se otkopavanje.“[4] Duboki folklorni tragovi o vampirizmu uglavnom su zatrti kad su u pitanju novije generacije Srba. Bez neke pretjerane potrebe za specijalnim efektima, uz malo jači scenario, mogli bismo i mi na velikom platnu imati svog Van Helsinga. Jer, onog pravog smo imali, i to sredinom osamnaestog vijeka. U članku iz austrijskog Wiennerisches Diarium-a, objavljenom 1725. godine, piše da se u selu Kisiljevo (danas naselje u opštini Veliko Gradište u Braničevskom okrugu) pojavio Petar Blagojević, prvi srpski vampir. Naširoko poznat kao krvopija, „povratnik sa onog svijeta“, čak i kao kradljivac opanaka sa kućnog praga – vampir Pero širio je strah i trepet nekoliko godina. Sve do pojave Pavla Arnauta koji mu je, kako pojedini izvori kažu, došao glave – a koji među rijetkim poznavaocima važi za prvog ubicu vampira, balkanskog Van Helsiga prije onog holivudskog. Tradicionalno srpsko ime za  vampiro-ubicu je „vampirović“, rumunsko „dampir“ a hrvatsko i slovensko „kršnik“.

Da su „kršnici“ i krvoloci interesantan dio svačijeg folklora, čini se, najviše znaju da cijene Hrvati. Najpoznatiji vampir iz Hrvatske odaziva se na ime Jure Grando. Njihovi vampirolozi idu čak toliko daleko da ga nazivaju prvim dokumentovanim vampirom u Evropi. Istraživanja kažu da je o Juri 1689. godine pisao slovenski istoričar i putopisac Janez Vajkard Valvasor u knjizi „Slava vojvodine Kranjske" („Die Ehre dess Herzogthums Crain"), objavljenoj u Nirnbergu.  Isto tako, Hrvati vjeruju da je Jure Grando ujedno i prvi vampir koji je inspirisao velikog Brama Stokera da 1897. godine objavi najpoznatiji vampirski roman. Istraživanja na stranu, mještani istarskog naselja Kring, odakle potiče Jure, i danas strahuju od njegove pojave. [5]



Pored ovoga, interesantno je da Hrvati, bar ako je suditi po rijetkim tekstovima koji se bave ovom temom, čak žele da sebi prisvoje pojedine vampire. Ovo je na šaljiv način ismijao portal Balkan Tajms na samo sebi svojstven način. Pisali su tako da je hrvatski istoričar Danislav Štrebak uvjeren kako je Sava Savanović Hrvat a ne Srbin. Prema njegovim istraživanjima, Sava je potomak čuvene hrvatske vampirske porodice Krvopića, koja je živjela u jednom selu kod Osijeka. Štrebak tvrdi, a Balkan Tajms prenosi, da je Sava Savanović živio i umro u Hrvatskoj, tamo se povampirio a polovinom 18. vijeka se, bježeći od glogovog koca, nastanio kod Bajine Bašte u jednoj vodenici koja će vijekovima kasnije postati poznata kao vodenica najpoznatijeg srpskog vampira. Istoričar iz Hrvatske tvrdi da Srbi znaju za ovu, kako je nazvao, „istorijsku prevaru“ i da nije slučajnost što je krov na Savinoj vodenici srušen neposredno poslije oslobađanja hrvatskog generala Ante Gotovine. Ako ostavimo Balkan Tajms na stranu, o hrvatskim legendama i kršnicima pisao je i dr. Peter Mario Kreuter, njemački istoričar koji je doktorirao na temu „Vjerovanje u vampire u Jugoistočnoj Evropi“. U svom djelu priča o zanimljivom vjerovanju u kršnike koje je rašireno po Dalmaciji: „Riječ je o ljudima koji su rođeni u posebnim okolnostima, recimo u vrijeme posebno jakog nevremena. U Dalmaciji je „kršnik“ protivnik vampira. U borbi s vampirom on se ne bori kao čovjek, nego njegova duša posebnim danima napušta tijelo i kreće u boj protiv vampira.“ [6] A čim predanja pričaju o ubicama vampira, ne treba više niko da sumnja u njihovo postojanje, uvjerava njemački profesor. Još jedna verzija lovca na vampire stiže takođe iz Srbije. Neke legende kažu da je najveći krvnik sinova noći takozvani dampir, plod ljubavi jednog vampira i žene ljudskog roda. Dampiri, po predanju, ne ubijaju glogovim kocem, ne nose u džepu hrišćanske simbole a oko vrata nemaju ogrlice od bijelog luka. Njihovo oružje je njihova krv, smrtonosna za bilo kog vampira. Prikupljajući podatke o balkanskim dampirima italijanski strip scenarista Mauro Boseli proveo je nekoliko dana u Srbiji. Rezultate svog mini istraživanja dobro je unovčio jer je stvorio, po mnogima, jedan od najpopularnijih italijanskih stripova novijeg doba. Strip serijal „Dampir“ preveden je i na srpski jezik a ubrzo je i u zemlji odakle glavni junak potiče stvorio solidnu popularnost. [7]



Dok u Srbiji još iz vremena Cara Dušana postoje pisani tragovi o postojanju vampira, izvještaji iz „literarne“ domovine vampira Rumunije datiraju tek vijekovima kasnije. Tamo je vampirska popularnost daleko veća. Razlog tolikog vjerovanja Rumuna u priče o sinovima noći vjerovatno potiče iz dramatičnosti tamnošnjih legendi o Vladu Cepešu, za koga se pretpostavlja da je poslužio kao inspiracija za literarni lik grofa Drakule ili možda o mađarskoj grofici Elizabet Batori koja se kupala u krvi mladih djevojaka kako bi sačuvala ljepotu. O popularnim gotskim romanima koji su globalizovali priču o Drakuli nemaju baš svi pozitivno mišljenje tako da su se, u različitim vremenskim epohama pojavljivali i skeptici vampirizma. Pojedini teoretičari kao Vesna Golsvorti tvrde da je, baš kroz ova djela, vampirizam poslužio kao svojevrsna metafora pokušaja da slabiji osvoji jačeg, odnosno metafora neravnopravne borbe na relaciji Balkan / Zapadna Evropa. U  svom djelu „Izmišljanje ruritanije“ tvrdi da su gotski romani o vampirima postali pozadina „na kojoj popularni pisci projektuju strepnje nastale usljed veće brzine putovanja i sve većih strahova od invazije i rata.“ [8] Autor uopšte ne spominje stereotipe o vampirizmu, to ostavlja po strani. Svoje tvrdnje o paranoji Zapada zbog blizine Balkana potkrepljuje raznim citatima iz svjetski popularnog romana „Drakula“ Brama Stokera („Jer mrtvi brzo putuju“). O najezdi vampirizma mnogi i danas pišu sa dozom podsmjeha tako da nije ni čudno što popularna kultura u pojedinim balkanskim zemljama izbjegava da veliča ovaj fenomen. Dok je gledao jedan crno-bijeli film o vampirima, španski neorolog Huan Gomez Alonso je došao na ideju da se glavni lik koji glumi vampira ponaš slično kao čovijek koji je obolio od bjesnila. Tu svoju teoriju je produbio i podrobnije ispitao – objavivši 1998. godine tekst u priznatom medicinskom časopisu „Neurologija“. On je uvjeren da je konačno riješio misteriju vampirizma. Alonso tvrdi da je sve jasno kao dan. Virus bjesnila ima slične simptome kao i povampirena osoba i „napada onaj dio mozga koji pod upravom drži nasilno ponašanje, oboljeli su često skloni da lako planu i pobjesne, mogu čak nekog i da ugrizu. Virus pogađa i hipotalamus, deo centralnog nervnog sistema, i izaziva nesanicu, tako da čovjek zaražen besnilom provodi bjesane noći i vileniše kad ostali svijet spava.“ Alonso kaže da ima objašnjenje i za vampirski strah od sunca – bjesnilo podstiče pretjeranu osetljivost na svjetlost zbog čega se, gle slučajnosti, pacijenti danju „povlače u kuću i izbegavaju ogledala, ali se klone i jakih mirisa, posebno od bijelog luka.“ [9]



Bilo da je riječ o porfiriji, bjesnilu ili metafori paranoje zapada zboj eventualne balkanske najezde, vampirski skepticizam je stvoren bez naučnih ili filozofskih objašnjenja ovog fenomena. Pogotovo u zemljama iz kojih krvopije potiču – kao da se na neki način snebivaju da svoje legende komercijalizuje i kroz seoski turizam pokaže i ispriča priče o vampirima, vilama iz pećina ili drekavcima. U valjevskom kraju u Srbiji prije tri godine je organizovana vikend tura inspirisana likom i (ne)djelom Save Savanovića. Jedna turistička agencija je promovisala putešestvije džipom po mjestima kuda je harao čuveni vampir. Za male pare turisti su mogli da provedu „Antistres vikend sa vampirom Savom“ ili da dožive „Džip avanturu sa vampirom Savom“  ali nijedna od akcija imala odjeka. Sa druge strane, isti onaj Zapad koji se po Golsvortovoj plaši balkanskih tekovina, iste te tekovine obilato koristi. Nakon Stokera mrtvi, čini se, putuju brže od svjetlosti i više se ne vraćaju u svpju postojbinu. „Sumrak saga“ je svojom popularnošću doslovno zavrtila umove gotovo vakog američkog tinejdžera. Knjige o zajedničkom životu vampira, vukodlaka i čovjeka čitaju se u jednom dahu, a ekranizacija ovog serijala ne skida se sa vrha svjetski najgledanijih filmova u posljednje vrijeme. A slična je situacija i sa popularnim serijama Bafi ili „Istinita krv“ (True Blood) čije reklame za najnoviju sezonu možete da vidite u supermarketima ili na ragbi utakmici. 

Ideju za retro-povratak ponudili su Bugari. Pošto su i njima vampiri naprasno pobjegli sa medijske i folklorne scene, Bugari se sjetiše da ih, ni manje ni više nego, iskopaju. Nedavni arheolški radovi u okolini jednog manastira u gradiću Sozopolu, na Crnom moru, otkrili su skelete stare osam stotina godina – i to sa šipkama u grudima. Vampirolozi i folklornjaci su se odmah okupili i ponudili davno isprobano rješenje – bugarska lampica sujevjerja upalila se nakon objašnjenja da su šipkama probadana srca umrlih kako se ne bi „vraćali“ i uznemiravali žive. Moderni mit ponovo je zaživio, a slike bugarskih skeleta ubrzo su obišle svijet. Jer (ne)mrtvi brzo putuju. 




[1] D. Đorđević: “Avet sa petokrakom”, Vesti on line, http://www.vesti-online.com/Riznica/Dokumenti/70561/Avet-sa-petokrakom, (10. VI 2013).
[2] B. Ilić: “Vampir u selu kod Leskovca!”, Naslovi.net, http://www.naslovi.net/2009-09-17/press/vampir-u-selu-kod-leskovca/1327288, (10. VI 2013).
[3] Za samu riječ „vampir” dokazano je da vodi porijeklo iz slovenske grupe jezika, a Vebsterov riječnik, pored nekoliko drugih svjetskih riječnika stranih riječi i izraza, definiše je kao riječ koja potiče iz srpskog jezika. Etimologija pomenute riječi povezana je za staroslovenski pojam „pir”, koji označava vatru, a prefix koji ide ispred njega predstavlja negaciju te riječi – opisujući biće koje ne može da se uništi vatrom.
[4] Vladimir Tadić: Dampyr: Uvodnik o vampirima, Beograd, Veseli Četvrtak, 2008.
[6] Andrea Jung-Grimm: “I Hrvatska ima svoje vampire”, Deutsche Welle, http://www.dw.de/i-hrvatska-ima-svoje-vampire/a-5762592-0, (10. VI 2013).
[8] Vesna Golsvorti: Izmišljanje ruritanije, Beograd, Geopoetika, 2005.
[9] Vesna Sofrenović: “Bolest pretvorena u legendu: Vladar ne vlada sobom”, Politikin zabavnik, http://www.politikin-zabavnik.rs/2009/2994/03l.php?pismo=l, (10. VI 2013).