Jedan od
najupečatljivijih vizuelnih stereotipa prosiječnog američkog gika [1] jeste –
usamljeni, debeljuškasti srednjoškolac koji nosi naočari, sa plavom majicom i
Supermenovim znakom na grudima a pod miškom najnoviji stripovi i luksuzno
digi-pak izdanje prve trilogije Ratova zvijezda (Star Wars). Ogromnu zaslugu za svjetsku promociju ovakve slike
imaju kreatori animiranih serijala Simpsonovi (The Simpsons) i Saut Park (South
Park) koje obiluju sličnim ikonama, ali i pionir modernog američkog
herojskog stripa Sten Li (Stan Lee).
Naime, u periodu od sedamdesetih pa do kraja osamdesetih godina prošlog vijeka
ovaj gospodin je bio osnivač i vlasnik jednog od dva najveća strip izdavača [2] na
američkom tržištu – Marvel comics group-a.
Sten Li ili svojevrsni „strip-gigant“, kako ga često oslovljavaju obožavaoci,
izmislio je takva imena modernog SF-a kao što su Spajdermen (Spider-man) i Fantastična
četvorka (Fantastic Four). Svaki od
ovih junaka je vremenom, kako je rasla Marvelova popularnost srazmjerno sa
tiražem ogromnog broja serijala, dobio jednu novu dimenziju – onu na filskom
platnu. Upravo je ta činjenica, gdje je gotovo svaki ekranizovani heroj iz
Marvelove mašinerije postajo blokbaster, ostvarila veliki doprinos u kreiranju
gore spomenutog stereotipa američkog
gika. Poisovjećivanje sa osobama koje se
kao od šale penju po
neboderima i svakodnevno spašavaju svijet proizvelo je medijski trend koji
savremeno američko društvo „konzumira“ kao „nacionalni baštinu“ bez ikakvog
prostora za kritičko razmišljanje i svjesnost provlačenja manipulativnih
poruka. I tad je otprilike sve i počelo. Zabavni kolaž američkih medija postao je
savršena
kamuflaža i kanal sa najvećim prečnikom za reklamne ali i sadržaje koji
promovišu „američki način razmišljanja“.
Pojavljivanje
novijih žanrova u svjetskog kinematografiji, sa konstantnim produkcijskim
eksperimentisanjem, prouzrokovalo je pojavu plodnog tla za plasiranje
nevidljivih poruka. Ova konstatacija se prije svega odnosi na SF i horor
filmove novije generacije, prepune zvučnih i vizuelnih efekata koji pobuđuju
razne strahove u umovima savremenih gledalaca. Daglas Kelner (Douglas Kellner) je pisao o ovom
fenomenu u svojoj studiji „Medijska kultura“ (Media Culture). On ističe da je postojanost skrivenih poruka
uslovljena vremenom u kome su snimani filmovi: na primjer, osamdesete godine
prošlog vijeka su Sjedinjenim Američkim Državama donijele veliku preraspodjelu
materijalnog bogatstva gdje se pojavila ogromna razlika između bogatih i onih
iz siromašnog i srednjeg staleža. U isto vrijeme, horor filmovi prikazuju
siromašne ljude kao negativce, masovne ubice, „gladnike“ koji čekaju iz
prikrajka da bi dobrim ljudima (bogatom staležu) prerezali grlo. Kelner smatra
da pažljivo gledanje filmova ovog žanra „nagoveštava da u društvu Sjedinjenih
Država postoje duboki problemi, a analiza ovih filmova može nam pomoći da
saznamo nešto o izvorima savremenih strahova.“ (Kelner, 2004: 211).
Sve
očiglednija naklonost američke publike ka filmovima koji nemilice koriste
specijalne efekte dovela je do svojevrsnog povećanja standarda kada su u pitanju
ukusi prosječnog gledaoca u SAD-u. Ovakva filozofija je iz kino-dvorana
prenesena i na televizijsku kulturu gdje u posljednje vrijeme vlada ogromna
popularnost televizijskih serija sezonskog prikazivanja. Više nikome nije
zanimljiv sapunični zaplet „Santa Barbare“ ili „Beverli Hilsa“ gdje su glavni
glumci tu i tamo mahali sa flašom Coca-Cole – sada se traži nešto dinamičnije,
brže, pa zašto ne reći i krvavije. U prilog tome ide i nesvakidašnji reklamni
potez za promovisanje 3. sezone serijala Dekster (Dexter) – naime, na
poluvremenu jedne od NBA utakmica, pošto su se ugasila svjetla, gledaoci su
prisustvovali svjetlosnom efektu krvavog terena/igrališta. Najgledaniji dramski
programi na NBC-u u posljednjih pet godina su Heroji (Heroes), sezonska TV serija Tima Kringa (Tim Kring) koja pripada žanru naučne fantastike i upravo – Dekster,
serijal o dvostrukom životu forenzičara i serijskog ubice. Njihova rastuća
popularnost je rezultovala proširenjima prvobitnih scenarija na još nekoliko
godina prikazivanja. Samim tim, one su postale mjesto konstantne reklamacije
velikih kompanija i kanalisanja stavova i razmišljanja za pasivno američko
gledalište. Kakvog su zapravo tipa spomenute serije, kakve su to poruke i na
koji način su prezentovane od strane njihovih tvoraca i možda najvažnije – kako
prosječni Amerikanac doživljava ponuđeni sadržaj?
Prvi
od navedenih serijala, kod nas svojevremeno prikazivan na Novoj TV („Heroji“), predstavlja
logični nastavak godinama plasiranog super-herojstva toliko „potrebnog“
američkoj naciji. Ali i nevidljivog plasiranja nekih drugih ideja američkoj publici. Priča prati obične ljude koji otkrivaju da su posebni i da
imaju određene super-moći: telekinezu, nevidljivost, kretanje kroz vrijeme,
levitaciju... U suštini, glavne likove možemo shvatiti kao super-junake „u
modernom, a ne arhaičnom svijetu, a njihove moći kao oblik moderne magije.“
Uzimajući to u obzir, ovaj serijal predstavlja savremenu bajku, odnosno –
„moderni oblik mašte i magije ili žanra fantazije.“ (Jambrušić, 2008: 9-10).
Ovaj podatak predstavlja jednu krajnost koja je, pored ljepuškastih glumaca i
čestih promjena destinacija velikih svjetskih metropola, rezultovala ogromnom
odzivu gledaoca NBC-a. Međutim, upijanjem zastrašujućih slika sa atomskim
eksplozijama i super vojnicima skorije apokalipse, potencijalni posmatrači
postaju, pored toga što su hipnotisani nevjerovatnim prizorom stakla i betona
koje pršte na sve strane, IZRAZITO PREPLAŠENI. Amerikanci moraju na taj način
doživljavati stvarnost, oni moraju da budu svjesni da negdje tamo postoje zli
Iračani koji proizvode nuklearno naoružanje spremno da uništi svijet. Nije
slučajno da je u „Herojima“ jedan od glavnih negativaca tamnoputi naučnik dr.
Sureš (Dr. Suresh) koji neodoljivo
podsjeća na vizuelni stereotip iračkog teroriste. Noam Čomski (Noam Chomsky) ističe da Amerikanci
„treba da gledaju superbol ili TV komedije i filmove u kojima ima nasilja.“
Ako je neki televizijski program (dramski, zabavni...), podložan cirkulisanju
manipulativnih i nevidljivih poruka, postao izrazito popularan – zašto ga ne
iskoristiti? Amerikance moraš da „držiš prilično uplašenim, jer ako nisu
propisno uplašeni i prestravljeni svim vrstama vragova koji smjeraju da ih
unište spolja ili iznutra ili odakle god, mogu početi da misle, što je veoma
opasno.“ (Čomski, 2008: 21-22).
Svi
gore navedeni elementi dosljedno prikazuju nevidljivu slojevitost koju
posjeduje američka kinematografska i televizijska produkcija. Međutim, postoje
određene iznimke i indikatori koji nisu u skladu sa ovim zaključkom. Pored
prijeko potrebne prilagodljivosti i studijskog ušminkavanja (prikazivanja
donekle realističnog svijeta) koji su vidljivi u navedenim primjerima
televizijskih serijala Heroes i Dexter, postoji i nekoliko primjera gdje
je takvo manipulisanje svedeno na minimum. Prije njihovih pojedinačnih
predstavljanja, zbog lakšeg razumijevanja je potrebno navesti kratko
objašnjenje nekih od glavnih uzročnika koji su doveli do popularizovanja TV
programa ovoga tipa te njihovog eksploatisanja u razne svrhe.
Podatak
o tome da je televizija već odavno postala jedan od najvažnijih činilaca
svakoga od nas mnogi tumače različito – neko ne priznaje da je ovisnik iako
ispred malih ekrana provodi šest sati dnevno, dok drugi upravo ističu taj
negativni efekat ovisnosti kao najvažniji element čitave priče. Dr. Antun
Trstenjak, profesor sa Filozofskog fakulteta Družbe Isusove iz Zagreba, u svome
eseju „Ovisnost o televiziji“ navodi podatke o sve većem broju „TV ovisnika
koji se u svom patološkom stanju ne razlikuju od ovisnika od kemijkih
sredstava.“ On izričito napominje da je „takvo stanje naročito alarmantno u
populaciji djece kojima je televizija ponekad i odgojitelj i zamjena za
roditelje.“ (Trstenjak, 2006: 1). Uz ovisnost, jedan od najvažnijih uzročnika
popularizovanja televizije i gotovo svega što se na njoj prikazuje je
manipulacija savijesti: ona se ogleda u činjenici da vjerujemo u sve što kaže
naš „novi ukućanin“. Bilo da je to priča iz informativnog programa o nesrećnom
udesu na magistralnom putu ili filmska post-apokaliptična borba između ljudi i
robota. Dok gledamo u ekran i sa velikom pažnjom pratimo dešavanja, mi kao
hipnotisani sve prikazano doživljavamo kao stvarnost. Ako se ta „stvarnost“
sastoji od likova kao što su izopačeni naučnici, kreatori vakcine smrti, te
neustrašivi heroji sa kojima se momentalno poistovjećujemo – šta nam više
treba? Moderni scenaristi dramskog programa vodećih američkih TV stanica sve ovo odlično znaju i obilato koriste.
Za
razliku od gotovo neizdrživog nestrpljenja koje osjeća jedan američki tinejdžer
dok daunlouduje četvrtu sezonu „Heroja“, sasvim je smiren i ravnodušan kada mu neko
spomene filmove poput „Kruga“ (The Ring)
ili „Poltergeista“ (Poltergeist).
Zašto je to tako kada su i jedni i drugi koncipirani holivudskom filozofijom
novijeg vijeka – koliko manje dijaloga toliko više akcije, specijalnih,
kompjuterskih i zvučnih efekata? Moguće je da odgovor leži upravo u skrivenim
(manipulativnim) porukama koje ne vidi prosječni gledalac ali ipak nesvjesno
registruje. O čemu je zapravo riječ? „Krug“ je holivudski psiho/horor filmski
serijal (snimljeno je nekoliko djelova) koji je, u stvari, američka verzija
kultnog japanskog horor filma Ringu iz
1998. godine. Radnja filma je koncentrisana oko osoba koje ubija stvorenje
izašlo iz televizora. Prije nego što se to dogodi, tačnije – sedam dana prije,
svako od njih odgleda misterioznu kasetu na video rekorderu poslije čega im
zazvoni telefon. Jedine riječi koje se tada mogu čuti sa druge strane žice su:
„Sedam dana!“ Kao i u svakom horor filmu, ono što nosi pseudonim „zlobnog“ ima
veliku težinu i važnost za suštinsko razumjevanje priče. U ovom slučaju, autori
su ono mračno u filmu poistovjetili sa „zlom koje su nove tehnologije donele,
te sa potpunim otuđenjem čoveka direktno uticale na promene u savremenoj
porodici – tj. dovele do njenog potpunog razbijanja i njene, prividne, suvišnosti.“
(Madžoski, 2003: 210). Drugi primjer negativnog predstavljanja televizije kao
medija kroz horor filmove dolazi iz produkcijske kuće Stivena Spilberga (Steven Spielberg) - rediteljsko
ostvarenje Touba Hupera (Tobe Hooper)
pod nazivom Poltergeist.
Prepričavanje radnje filma je nepotrebno, čak i suvišno, ako vam predstavim
samo prvih pet minuta ovog klasika: u ranim jutarnjim časovima kamera prolazi
kroz sve prostorije dvospratnice jedne prosječne američke porodice. Jedini element koja narušava mir je istrzana slika sa prekinutim
programom na televizoru u dnevnom boravku. Morbidna scena hipnotisane djevojčice (lice joj je u
krupnom planu) koja razgovara sa duhom zarobljenim u našoj „magičnoj kutiji“ je gotovo realistično predstavljanje
američkog gika zavaljenog u fotelju sa daljinskim upravljačem u rukama.
Poređenje sa stvarnim životom je dovedeno do savršenstva samim „ćutanjem“
kućnog duha – to njegovo pričanje bez pričanja predstavlja suštinsku prikrivenost
nevidljivih poruka koje su preplavile svjetske masovne medije.
Ono što povezuje ova dva
filmska ostvarenja jeste kritika na globalnu bolest televizijske kulture i njen
uticaj na vjekovne komunikacione postulate i ustaljena životna stajališta.
Pored toga što izvrgavaju ruglu razotkriveno kanalisanje nevidljivih signala,
ovi filmovi „napadaju“ televizijske proizvode samom televizijom. Iako je
paradoksalno, pitanje se nameće samo od sebe: da li je moguće kritikovati
televiziju na televiziji (u ovom slučaju na filmu)? Da li je takva kritika
djelotvorna? Uzimajući u obzir spomenute primjere – i nije baš. Ako bi birao
između serijala Heroes i filma Poltergeist, bubuljičavi Amerikanac se
ne bi dvoumio. Izgleda da je televizija u tolikoj mjeri zašla u sve naše pore
da čak i nesvjesno stajemo na njenu stranu – ne želimo da registrujemo
konstruktivnu kritiku te dilemu razrješavamo „pametnim“ odabirom: HEROES RULES!
Uz neiscrpni izvor američke televizijske i kinematografske kulture nije teško dokazati ulogu televizije kao medija u savremenom porobljavanju ošamućene
mase. Logičan
odgovor na postavljenu tezu ne postoji. Razvojem televizije kao masovnog medija
razvija se i naš odnos prema njemu. Međutim, sudeći po sunovratu na ljestvici
pozitivnih i negativnih efekata kada je u pitanju nekoliko
posljednjih decenija – optimistična predviđanja prerastaju u čistu fikciju. Sve
dok svjetski moćnici ne prestanu da koriste televizijske proizvode kao savršenu
kamuflažu za plasiranje reklamnog materijala i raznih ideologija, vakcina za
savremenu bolest tevizijske kulture i dalje će ostati neotkrivena.
__________________________
[1] Riječ „gik“ (eng: geek)
predstavlja žargonski izraz kojim se opisuju povučene i nedruštvene osobe,
zanesenjaci određenim temama kao što su filmovi, video-igrice, računari, SF,
nauka, stripovi... Ove osobe iz raznih razloga „ne osjećaju“ preveliku
pripadnost stvarnom svijetu tako da često odlutaju u neke zamišljene svijetove.
[2] Drugi američki strip izdavač koji se spominje u tekstu je DC comics. Heroje koje su izmislili
njihovi crtači danas prepoznaje gotovo svako dijete u svijetu: to su „čovjek od
čelika“ – Supermen i „mračni vitez“ – Betmen.
Literatura:
Boselli, M. (2007).
Dylan Dog predstavlja almanah straha.
Zagreb: Ludens.
Burdije, P. (2000).
Narcisovo ogledalo. Beograd: Clio.
Čomski, N. (2008). Kontrola medija. Novi Sad: Rubikon.
Čomski, N. (1994). Šta to (u stvari) hoće Amerika? Beograd:
Institut za političke studije.
Kelner, D. (2004). Medijska kultura. Beograd: Clio.
Lorimer, R. (1998). Masovne komunikacije. Beograd: Clio.
Madžoski, V. (2003). The
Ring. Ispit muške zrelosti ili horor oko vrata.
Preuzeto 20. marta 2009. sa http://www.prelomkolektiv.org/pdf/prelom05.pdf.
3 komentari:
Pozdrav Slaviša. Odlični tekstovi.Samo tako nastavi.
Hvala na podršci. :)
I am the owner of that superman photograph you posted without my watermark, Which makes this a theft of copy written materials. I am asking nicely for the photo to be removed, just as you have removed my watermark, before I am forced to take legal action against you and this fine website which would result in the banning of you & your ISP...
Постави коментар