Veliki braco

Posted by Slaviša Bajić On 8. 9. 2012. 0 komentari
Dejvid Linč je jednom prilikom, naoružan iskustvom režiranja većeg broja hvale vrijednih filmskih ostvarenja, rekao da se drama sastoji iz „života iz koga su izbačeni dosadni djelovi“. Kad se poredi sa gore navedenim naslovom i temom koja je ne tako davno zaokupljivala umove gotovo svakog čovjeka na ovim prostorima, a imajući u vidu baš te naročito aromatične riječi, čini se da je televizijski projekat „Big Brother“ njihova sušta suprotnost. Ne ostavljajući nam raznovrsnost menija koja bi trebala da bude prisutna jer se serijal prikazivao po nekoliko puta dnevno svakog dana, on nam je predstavljao sliku života u kome su prezentovani oni najdosadniji i najbanalniji dijelovi.

Ono što smo u tom virtuelnom svijetu posmatrali, kolektivno pretvoreni u nevoljne voajere, jeste život grupice ljudi sa jednim jedinim ciljem: zaboraviti sve neugodnosti i skurpule stvarnog života, potpuno se prepustiti divljim, apsurdnim i vulgarnim pravilima, te potpuno negirati novac kao jedini povod vašeg i njihovog učestvovanja u sveopštem cirkusu. Za ovu priliku je posebno pripremljen, anemičan i minimalistički orjentisan ambijent (mjesto radnje), iz koga je namjerno izuzeta svaka hrana za ljudski intelekt. Djeluje impresivno, buržujski i privlačno za prosječnog i neupućenog gledaoca. Nedostatak slobode govora je očigledan - zamijenjen je sa banalnim mudrovanjima, optuživanjima bližnjega svoga zbog nevažnih sitnica, te iznošenjem prljavog veša pojedinaca kao rezultata dugoročnog boravka u malom prostoru sa istim licima. Ljudi su takva bića da, u situacijama kad ne znaju šta da rade sami sa sobom, oponašaju svoje ukućane ili one osobe koje najčešće viđaju. Oponašanje drugih se neminovno pretvara u imitaciju života. Uzimajući primjer „Velikog Brata“ gdje se u očaju zbog repetovane svakodnevice pojavljuju naizmjenični spletovi imitiranja jednih i drugih – idealna formula za glupost i besmisao se sama nameće prikazanim materijalom. Treba je samo, pravilno rezonojući stvarnost (u ovom slučaju onu virtuelnu, televizijsku), kodirati i prepoznati.



Prije pojave ove svjetski popularne „atrakcije“- na čijem se prijestolu, koje se skriva negdje u kući (?), ili ko bi ga znao gdje, nalazi ni manje ni više nego osoba koju znamo po robotizovanom glasu i priglupoj retorici - postojale su razne ideje big braderovske prirode. Oduvijek su se smišljali razni vrhovni nadzornici svijeta ili grupe ljudi – sveopšti bogovi stvarnosti, pokretači tuđih udova i misli,  velika braća. Najsvježiji primjer se može pripisati Džordžu Orvelu koji je, za razliku od današnjih inovatora koji svaki proizvod prljaju novcem, izmislio vrhovnog voajera (svega i svačega) za sasvim drugačije svrhe. On nam je opalio šamar pokazujući nam da u jednom trenutku raj može izgledati kao pakao (i obrnuto), pod uslovom da umijemo da se prilagodimo pravilima nekog podređenog i nevidljivog gospodara. U tom svijetu mi možemo da gunđamo, da ispoljavamo ružni ili da dajemo maha svom lijepom karakteru – ali sve u određenoj dozi, pognute glave i pazeći da se slučajno ne prekrši pravilo. Nisu li naši paotac i pramajka, kao što nam to biblija pripovjeda, izgnani iz raja samo zato što su svijetu predstavili prve znakove prezira prema ustaljenosti i poretku, koje ćemo objediniti pod jednim imenom – prarevolt. Taj prarevolt je nestao, ispario u beskrupuloznosti marketinga i medijske politike. Veliki Brat je očigledan primjer.



Dakle, lobotomija je izvršena i ljudi klicaju, traže autograme a tinejdžeri lijepe postere po zidu. Više se ne navija sat da bi se gledali Lejkersi već se mjesečari posmatrajući kako ukućani spavaju, šapuću ili masturbiraju ispod pokrivača. Zašto je to tako? Odgovor leži u novcu – snažnom opijatu koji predstavlja glavni skalpel prividno zabranjene i nepostojeće lobotomije. Nije učesnicima, koji bi se u ovom slučaju mogli poistovjetiti sa pokusnim kunićima, bez razloga zabranjena aktivnost koja je mentalno i psihički samostalna – slušanje muzike, čitanje, pisanje, gledanje televizije... Ideja do koje su kreatori serijala došli se sastoji u sljedećem: napraviti serijal u kome će članovi biti zatvoreni u kući određeni vremenski period. Biće im zabranjeno... bla-bla... Moraće da izvršavaju zadatke... bla-bla... A iznad svega moraju da ostanu u grupama, jer je samo pojedinac taj koji proklamuje pobunu i stavlja joj se na čelo. Kao i sva ostala Velika Braća u prošlosti, ni ovaj naš nikako ne prihvata ideju o izdvojenosti pojedinca, različitosti svih nas, neslaganju i slaganju, vjerovanju i nevjerovanju... Ono što se od početka priželjkivalo je ispunilo sva očekivanja (čak štaviše): grupa koja se pažljivo odabere pretvori se u poslušno stado koje zavisi od nepostojećeg Inkvizitora i donosioca zakona. Naravno, početni ritual je obećavajući: istraživanje prostorija u donjem vešu, pojedinačno bogaćenje vokabulara raznoraznim vulgarizmima, izjednačavanje među polovima do prostakluka; međutim, poslije određenog vremenskog perioda, kao što nam je poznato, višak enormne "slobode" nas počinje gušiti i klonirani ko fol anarhisti počinju da se pomjeraju onako kako zapovjeda gospodar lutaka. Sve je više trenutaka kada ukućani očajnički sjede i gledaju u zvučnike i kamere očekujući – glas. Napraviti klonove i zaraditi veliki novac – to je ideja vodilja kreativnog tima ovog televizijskog pokusa. Jer, koga briga da li će tamo nekog Marka moj glas zadržati ili izbaciti iz kuće? Ali, avaj, ljudi glasaju, pare se gomilaju, rejting raste – tako da se u neku ruku može reći da je početni eksperiment (ili pilot sezona prikazivanja) uspio. U priprepnoj fazi niko nije ni sanjao ono što je danas postalo definitifna istina: televizija je dokazala da je Veliki Brat zanimljiviji od Velikog Štrumfa. Danas više nema Nindža Kornjača, pole-cijele ili gorepomenutih malih plavaca koji su uveseljavali mlade generacije – danas se družimo za zabavom koja je proizišla iz života svih nas (najava sa bukvalnim prevodom fraze rijaliti šou). Tako nam je kako nam je.



Dok je ovaj tekst dobijao svoju finalnu konturu, zapisnik ovih redova se sjetio jedne interesantne situacije u jednom od serijala srpskog Bigija. Na samoj sredini, od ugovorom proklamisanog vremenskog roka, pojavio se u kući pravi jeretik – učesnik koji je slijedeći inteligenciju kojom je, očigledno, bio obdaren više od ostalih, pokušao da kantama vrele vode ugrije bazen dimenzija 5x10 i dubine 2 metra. To se, naravno, nije moglo dogoditi; ali, opet, odavno je rečeno da su jeretici i sanjari jedina svijetla tačka svijeta. Ostalo je, dakle, da se vidi: od stotine je prošlo samo 56 dana – čovječe, možda se desi još nešto zanimljivo i interesantno. Nije. Ali smo svi gledali.