Kjubrikova i Bardžisova paklena pomorandža

Posted by Slaviša Bajić On 29. 6. 2013. 0 komentari

Javnost je oduvijek bila podijeljena oko toga da li su ulični grafiti umjetnost ili neka vrsta devijacije. Još od posljednjih parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini kada je, u predizborne svrhe, niklo i nekoliko nadvožnjaka, hip-hoperske gravure na potpornim zidovima doživljavam kao šarenu baljezgariju. Valjda se u meni budi onaj mikroskopski dio građevinske struke jer sam završio tu srednju školu ali – nečitljivi kolaži na javnim površinama u potpunosti narušavaju funkcionalnost i vizuelni izgled objekata na kojima se nalaze. Slične osjećaje bude mi i pojedina muzička i filmska iskustva. Nemam ništa protiv beogradskog benda Night shift [1], još manje mi smeta narastajuća popularnost kvazi metal sastava Svilen konac project [2] - ali koncept obrade/dorade/uljepšavanja nečega što je, u bilo kojoj umjetničkoj formi, neko već davno osmislio/stvorio je besmislica sama po sebi. Kada sam čuo da je Džordž R. R. Martin odlučio da popusti pred gladnim ustima skauta iz HBO-a i potpiše ekranizaciju svog epsko-fantastičnog serijala „Pesme leda i vatre“ [3] - oko mene se sve okrenulo.  U svetinju se ne dira, ne treba mi tamo neki našminkani holivudski patuljak kako bih vizualizovao bolesno-perverznu siluetu Tiriona Lanistera. Zbog svega ovoga, logična je suzdržanost prilikom gledanja Kjubrikove ekranizacije remek djela književnosti – „Paklene pomorandže“ Entonija Bardžisa. Kako li sam se samo prevario.

Dobro, predskazanja Džordža Orvela sa romanom „1984“ sigurno spadaju u nešto što kad-tad morate pročitati. Pored toga što korice njegovog, uz „Životinjsku farmu“, najpoznatijeg djela salutiraju sa polica gotovo svakog uličnog štanda – oni najznatiželjniji, knjigu su pročitali bar da bi dosegli duboko korijenje mega popularnog rijalitija „Veliki brat“ [4]. Uz Orvela, manje poznatiju viziju samodestrukcije modernog društva u 235 stranica ispričao je i Entoni Bardžis. Brutalnija, mnogo bliža sadašnjem besmislu čovjekovog življenja/životarenja, Bardžisova „Paklena pomorandža“ je sinonim za stranputicu kojom je čovječanstvo već odavno krenulo. Kjubrikov realizam u potpunosti prati postulate koje je pisac postavio u samom naslovu romana. Čini se da je Bardžis dugo razmišljao prije nego što je u dvije riječi opisao čovjeka budućnosti kao marionetu besmisla i lutku savremenog društva. Očigledno je da se poigrao riječima: Clockwork (prevedeno kao „paklena“) znači mehanizam za navijanje, mehanizam sata, vještački. Pošto Orange (bukvalno prevedeno kao „pomorandža“) na malajskom jeziku znači osoba – poruka je i više nego jasna. Gledaocu se kroz čitav film servira glavna i vodeća teza: čovjek je sprava za navijanje, podložan je manipulaciji, sistem ga oblikuje po želji – kao tjesteninu. Režiser nam ovu ideju servira na samom početku priče - što je poprilično vidljivo iz odnosa Aleksa i njegovih prijatelja, ali i kroz folklor u kojem je smještena ne tako daleka budućnost. Kriminal cvjeta, mladi po čitavu noć divljaju na ulicama, organizovani su po sistemu – ako nisi u mojoj bandi ne izlazi mi pred oči jer ćeš dobiti batine. U futurističkoj Engleskoj sve je isprogramirano na taj način – roditelji i vlast su nemoćni da promijene postojeće stanje i tako se sve vrti u krug. Da će čovjek iz budućnosti biti navijen kao sat autori su naročito naglasili u posljednjem dijelu priče. Aleks pristaje/ne pristaje da bude pokusni kunić nove Vladine terapije poslije koje, kao najokorjeli kriminalac, postaje poslušnik društva.


Kao potvrdu autorovih vizija „užasa (ne)kontrolisanog“ zeleno svjetlo su dale brojne druge teorije predskazanja. Kroz „Fluidni strah“ Zigmunt Bauman se tmurnom budućnošću bavio kroz širom otvorene oči prošlosti i sadašnjosti. Mjereći postojeće stepene čovjekove zaslijepljenosti došao je do zaključka da nikad nećemo naučiti lekciju. „Planeti sada ne preti samo novi ciklus samonanesene štete (što je u velikoj meri konstantna karakteristika ljudske istorije), i ne samo novi niz katastrofa (koje su uvek iznova pogađale čovečanstvo na putu do njegovog sadašnjeg stanja), već katastrofa koja je kraj svih katastrofa, katastrofa koja iza sebe ne ostavlja preživele ljude koji bi je zabeležili i izvukli pouke iz nje, a kamoli primenili te pouke.“[5] Baumanova uloga žalosne sove ne može se uporediti sa „apokapliptičnim“ predviđanjima iz „Paklene pomorandže – njegova priča se bazira na konačnom uništenju, hladnom ratu i magacinima koji su do vrha ispunjenim bojevim glavama a ne iskrivljenoj svakodnevici gdje su nam jedine brige kako naći mlijeko (drogu) i ko će više djevojčica silovati za jedno veče. Međutim, poenta je ista. Bardžis/Kjubrik i Bauman su složni oko toga da su se nevidljive amplitude ljudske gluposti izuvijale prema teško dohvatljivim visinama.



Priča iz budućnosti refleksija je brojnih malignih tumora modernog društva. Produbljavanje svekolikih nejednakosti: rodnih, klasnih, rasnih ili nacionalnih – biće sve očiglednije. Bardžisov svijet to jasno opisuje. Ženski rod je devalviran do krajnjih, epizodnih, gotovo robovlasničkih uloga. Aleksova majka je tokom čitave priče podređeni član porodice; djevojke koje Aleks upoznaje u prodavnici ploča predstavljene su kao seksualni objekti – lako potkupljivi novcem i materijalnim stvarima. Klasne razlike su, takođe, očigledne – dok, sa jedne strane, razrušeni i prljavi soliter zgrade u kojoj živi Aleks naglašava/opravdava njegovu društvenu otuđenost, bogati enterijer Home-a nam jasno stavlja do znanja da se futuristička kakofonija ne dodiče baš svakoga. Ipak, dramatizacije radi, ili čisto da se pokaže kako ni u takvom sistemu (ipak) nema zaštićenih –  i vlasnik Home-a postaje žrtva Aleksa i njegove bande.  Baš u ovom dijelu se u punom svjetlu manifestuju dvije nove Baumanove teorije.


Jedan od najvećih fluidnih strahova Zigmunta Baumana je taj da ne mora nešto da se desi (da postoji neki okidač) kako bi nam klavir pao na glavu. Loše sudbine su samo to – loše sudbine. Autor „Fluidnog straha“ tvrdi da „cela stvar i jeste u tome da neko ne mora da „učini nešto“ da bi zaslužio „izbacivanje“ (batine, silovanje...), zar ne. Izbacivanje nema nikakve veze sa pravdom.“[6] Isti princip primjenjen je i u stvarnosti malog Aleksa. Pored bogatog pisca iz Home-a koji je bio svjedok Aleksove rušilačke moći – bezrazložnu silu doživjela je i bogata udovica sa mačkama („vlasnica je bogata ptičica koja tamo živi sa mačkama“) . I pored toga što očigledno pripada visokoj klasi, nije bila zaštićena. Banda siromašnih petnaestogodišnjaka je znala šta radi – „Bilo je tu zaista dobrih starih stvari koje bi mogle da donesu lepu lovu na turističkom bazaru – slike, nakit i ostalo pre-plastično đubre toga tipa.“ [7] „Bakutanerka“ je samo hranila svoju armiju mačaka, kao i svako veče prije kobnog napada. Nije ni slutila da bezazleno „pružiti ruku u nevolji“ može značiti smrt, probuđeno zlo. Ovdje dolazimo do Baumanovog vrhunca kad je u pitanju histerični strah za sudbinom čovječanstva – svi ljudi u sebi nose klicu zla koja samo čeka da se probudi. U svakom slučaju, jedna od glavnih tema „Paklene pomorandže“ je upravo zlo – ono pojedinačno, oslikano u plavim očima Malkoma MekDauela (Aleks) ili ono društveno, predstavljeno kroz bolesnu vizuru zatvora budućnosti ili kroz sveprisutne pasaže tuča, nasilja i pljački. Aleks je bez sumnje najbizarniji negativac/glavni lik kojeg je Stenli Kjubrik odabrao kao glavnog glumca: „Aleks je pravo otelotvorenje zle individue koja uživa u sadističkim orgijama, napadajući isključivo nevine, nejake i nezaštićene žrtve.“ Nešto kasnije se dešava preokret – zlo se vraća kao bumerang tako da ni mali Aleks ne stiže da ugleda klavir koji pada. Drugovi mu se svete za pretrpljene uvrede i odjednom, krvnik postaje žrtva. Zbog ubistva žene sa mačkama, Aleks mora da ide na robiju gdje proživljava istu onu torturu koju su proživljavale sve njegove žrtve. „Sada posmatramo Aleksa kao žrtvu državnog nasilja koje ga naposletku podvrgava takozvanom Ludovikovom uslovljavanju radi iskorenjivanja zla. Nemoćan da se brani u zlom svetu, nesposoban da izvrši bilo kakav zločin, odbačen od porodice i bez krova nad glavom, on pada sve dublje u ponor fizičke patnje i bola, koja ga vodi, nakon odmazde svojih nekadašnjih žrtava, do potpunog sloma i pokušaja samoubistva.“[8] Na ovaj način, teza da niko nije zaštićen potvrđena je u potpunosti – lepeza kažnjavanja je široka, od ubogih prosjaka koje banda pretuče na ulici, silovanih bogataša, do Aleksa/nasilnika kome se zlo vratilo po sistemu milo za drago.



Čitava koncepcija fluidnog straha ušminkana je i posebnim lingvističkim miljeom kojim je roman napisan a pomoću kojeg komuniciraju i glavni akteri filma. Radnja je smještena u Englesku, u ne tako daleku i ne tako svijetlu budućnost. Akteri kroz priču koriste svojevrsnu kombinaciju englesko-ruskog dijalekta tako da se čuju upadice iz ruskog jezika kao što su: maljčik, babuška, drug i slično. Ovdje se, po svemu sudeći, reflektovao iskonski strah prouzrokovan višegodišnjim hladnim ratom između istoka i zapada pa se autor, najvjerovatnije, igrao predviđanja. Stvarajući neki novi jezik za buduća postapokaliptična pokoljenja.

Moralna poruka moderno-fluidnog svijeta budućnosti je višeslojna. Ona najočiglednija je ta da društvo može zagospodariti slobodnom voljom čovjeka, može ga kad god to hoće pretvoriti u „mehanizam za navijanje“. Ni prikrivene poruke „Paklene pomorandže“ nisu ništa manje uznemirujuće. Da li nas stvarno čeka vrli novi svijet gdje se ne zna ko pije a ko plaća? Da li zaista možemo očekivati da će serijski ubica koji je maskrirao i silovao 23 dječaka imati mogućnost da, nakon „terapije“, izađe na slobodu? Bez obzira na žanr, kvalitetna priča zahtjeva duplu porciju autorske mašte - tako da nam na retorička pitanja (ipak) odgovara genijalna režija Stenlija Kjubrika. Korozija društva postala je toliko višeslojna da devijacija i nasilje više ne dolaze sa cunamijem, iznedana i razorno – već sa običnom plimom. Udarci i sada „dolaze nasumično, bez potrebe za razlogom i bez objašnjenja; da između onog što čovek može uraditi i onog šta ga zadesi postoji najslabašnija veza (ako uopšte i postoji neka veza); te da se malo može uraditi, ili ništa, da se sigurno izbegne patnja.“[9] O braćo i sestre, ona pobožna „ako te neko udari ti mu okreni drugi obraz“ odavno je izašla iz upotrebe. Sada „šamari“ padaju sa istim žarom kao da je u pitanju podjela rođendanskih poklona – jer Bardžisova budućnost odavno nas je sustigla:

26.05.2012. godine – FINSKA. Tinejdžer ubio dvije i ranio sedam osoba. Kako navodi Agencija Asošijeted pres, ovakvi događaji nisu neuobičajeni u Finskoj, gdje prema zvaničnim podacima, 650.000 ljudi posjeduje oružje.[10]

02.08.2012. godine – KINA. Tinejdžer ubio osam i ranio pet ljudi nožem. U Kini, gdje je zabranjeno posjedovanje i nošenje vatrenog oružja, česti su napadi noževima i mačetama. U posljednjih nekoliko godina zabilježen je veći broj napada hladnim oružjem, najčešće u vrtićima i školama.[11]

Nedavni masaksr u predgrađu Denvera (Kolorado) na premijeri novog filma o Betmenu „Vitez tame: Povratak“ pokazuje i to da nam ni fetišizirani cosplay, koji je vizuelna karakteristika Kjubrikovog filma (Aleks i drugovi imaju poseban stil oblačenja: bijela odijela sa tregerima, na jednom oku obavezni detalj sa umjetnim trepavicama), nije stran. Našminkan kao Džoker, Betmenov najveći neprijatelj, Džejms Igan Holms je u bioskopskoj sali ubio dvanaest ljudi. „Danas je, čini se, budućnost stigla. Možda čak i prevazišla Bardžisovu fikciju. Nasilje je postalo naša svakodnevica. Maloljetnički izlivi bijesa često okončavaju smrtnim posljedicama. Monitori naših računara preplavljeni su brutalnostima. Javna smaknuća diktatora pratimo u „direktnom prenosu“.“[12]


Prikrivena poruka antiutopijske priče došla je i do čika Stenlija – Aleks i njegovi prijatelji (droogs – vjerovatno, aluzija na konzumiranje droge) prosipaju staro dobro ultra-nasilje, sve sa pjesmom u pozadini. Nezboravna scena u kojoj Malkom MekDauel pjeva Singing in the rain, pleše i nogama udara prosjaka – jasno prikazuje savršenu kritiku i ironiju sadašnjeg ali i budućeg društva. Iako se scena savršeno uklapa u milje cijele priče, nastala je sasvim slučajno. Tokom pauze između snimanja, Malkom je igrao i pjevušio pred kamerama. Kjubrika je to oduševilo – odmah je platio deset hiljada dolara kako bi otkupio prava na pjesmu. Klasična muzička podloga i do maksimuma pojačani zvučni efekti naglašavaju mračnu sliku budućnosti – red u neredu Betovenove Devete simfonije savršen je saundtrek za Aleksove ludorije. Kada divlja – Aleks oponaša Džin Kelija na kiši; kada se odmara ili uživa (scena seksa sa djevojkama iz prodavnice ploča u originalu je trajala 28 minuta – ubrzana je kako bi pratila dinamične tonove klasične muzike) – katarzu doživljava uz starog dobrog Ludviga Vana.

Koliko je harizmatični delikvent Aleks DeLardž zapravo slika nas samih? Volontira za eksperimentalnu terapiju koju je razvila Vlada, a sve to iz sebičnih ciljeva – da se vrati u ušuškanu dokolicu pljački i silovanja (?!). Bardžisova priča za odrasle o nasilju i zlu zapravo je i naša priča. Futurističke scene nasilja samo su ekstremna alegorija onih današnjih.  Aleksovi monolozi su naši monolozi, a kad se obrati gledaocima/čitaocima sa onim blesavim „o braćo i sestre“ – on se obraća i nama i samom sebi. Moralna pouka i ovaj put djeluje putem raspršivanja straha. Kod nas prvobitno prevedena verzija Bardžisove knjige nije imala ključno i posljednje 21. poglavlje, a u kojem njegov anti-junak jednostavno odraste. Taj dio izostavljen je i u filmskoj adaptaciji – vjerovatno da se u bioskopskoj sali ostavi jači utisak i da se moralna poruka bolduje do krajnjih zadebljanja. „Priče sa moralnom porukom našeg doba nemaju milosti – one ne obećavaju iskupljenje. Strahovi koje one seju ne mogu se zauzdati i zapravo su neiskorenjivi: oni su tu i ostaće tu, oni se mogu odgoditi ili zaboraviti (potisnuti) za neko vreme, ali se ne mogu odagnati. Za takve strahove nije pronađen protivotrov i malo je verovatno da će ikada biti pronađen.“[13] Oni koji nisu surfovali po Amazonu i tražili originalnu kopiju, Bardžisovu moralnu poruku su dočekali tek prije šest godina. U prevodu famoznog 21. poglavlja [14] Aleksandra B. Nedeljkovića pratimo nastavak Aleksovog života – zbog situacije u kojoj se našao (ostao je bez kuće, porodice, posla, novca...) glavni protagonista odlučuje da se u potpunosti okrene protiv nasilja. Prijašnju energiju petnaestogodišnjeg tinejdžera iskorištava u kreativne a ne destruktivne svrhe. Ovdje se u trojcu Bardžis/Kjubrik/Bauman mijenja odnos snaga, tako da pisac „Paklene pomorandže“ ostaje usamljen u (ipak) pozitivnom definisanju ljudske prirode. Po njemu, svaki čovjek (ma kakav bio) je utemeljen po principu krajnje metamorfoze. I to one pozitivne. Aleks na sav glas viče: „O braćo i sestre, slobodan sam, izliječen!“ I pored toga što mu se ruke i noge umjesto slobodnom, pomjeraju nasilnom voljom. „Razumeo sam šta se dešava, o braćo moja. Ja sam kao, odrastao. Da da da, eto to je bilo to. Mladost otići mora, aahhh daaa. Ali biti mlad znači samo biti, kao, kao životinja možda.“ Pred kraj monologa, Aleks potvrđuje pozitivnu transformaciju. Poistovjećuje svoju sudbinu sa cijelim društvom. Odobrava Ludovikovu terapiju podvlačeći čovjekovu nemoć – uvijek ćemo biti podložni manipulacijama, uvijek će nas navijati kao male mehaničke satove. „Moj sin, moj sin. Kad budem imao sina objasniću mu sve to, čim bude imao dovoljno godina da shvati. Međutim, znam da neće razumeti ili neće hteti da razume ni delić, i učiniće sve stvari koje sam i ja radio, da, možda će čak ubiti staru frajlu okruženu razmjaukalim mačkama i mačorima, a ja neću biti u stanju da ga stvarno zaustavim.“[15] 

Kad mi neko spomene Stenlija Kjubrika, uvijek se sjetim desetominutnog dokumentarca koji se mogao naći na originalnoj DVD verziji psihološkog horora The Shining – scena u kojoj se, na pauzi između snimanja, svi odmaraju i šegače pored kamera a Kjubrik istražuje prostoriju i sa malim objektivom pronalazi iz kojih uglova će kamermani snimati narednu scenu. Od takvog radoholika se nije moglo ni očekivati ništa manje od remek djela kad je odlučio da uradi ekranizaciju literarno zahtjevnog djela kao što je „Paklena pomorandža“. Koliko god se zgražavali nad brutalnim Kjubrikovim vizijama, zlo i besmisao zla iz predskazanja „Paklene pomorandže“ samo su nastavak već posađenih klica zla modernog društva. Scenario budućnosti je neizbježan, možda čak i ublažen. U jednom dijelu teksta ogradio sam se činjenicom da je Bardžisova priča možda u neku ruku i prevaziđena i da nas je njegova budućnost, bar djelimično, pristigla. Pozitivnih pouke sa hepiendom nema – to se moglo naslutiti i nakon prvih scena u filmu. Čak i onda kada je na književnom nebu bivše Jugoslavije osvanuo prevod Kjubrikovog skrnavljenja. Iako je srećan, ima dijete, zaposlen je, konačno nešto privređuje i koristan je društvu – mali Aleks nikada neće biti srećan jer će do kraja života nositi oreol popravljenog kišobrana. Bio je nevaljao i smetao je gazdi propuštajući na njega pljusak. Nakon popravke radi besprijekorno ali radije ne bi da izlazi na pljusak tako da ga izbjegava i ostaje na suvom.



[1] Vidjeti: http://www.youtube.com/watch?v=pq4j-63RlKc (29. IX 2012).
[2] Vidjeti: http://www.youtube.com/watch?v=PrzmVsvNDpg (29. IX 2012).
[3] Džordž R. R. Martin: Igra prestola, Beograd, Laguna, 2003.
[4] Džordž Orvel: 1984, Beograd, Zavod za udžbenike, 2010.
[5] Zigmunt Bauman: Fluidni strah, Beograd, Mediteran publishing, 2010, str. 87.
[6] Bauman:  Fluidni strah, str. 35.
[7] Entoni Bardžis: Paklena pomorandža, Beograd, Algoritam, 2006.
[8] Ana Todorović: “Paklena pomorandža – nagovor na filozofiju”, TT-group, http://www.tt-group.net/text/paklena_pomorandza.htm, (29. IX 2012).
[9] Bauman:  Fluidni strah, str. 40.
[10] Vidjeti: http://www.telegraf.rs/vesti/223333-finska-tinejdzer-ubio-jednu-i-ranio-osam-osoba (30. IX 2012).
[11] Vidjeti: http://www.medio.rs/39109_MASAKR-U-KINI:-Tinejdzer-ubio-8-i-ranio-5-ljudi-nozem.html (30. IX 2012).
[12] Vlatko Simunović: “Pet decenija od objavljivanja “Paklene pomorandže” Entonija Bardžisa”, Pobjeda, januar, 2012, http://www.pobjeda.me/2012/01/14/pet-decenija-od-objavljivanja-%E2%80%9Epaklene-pomorandze%E2%80%9C-entonija-bardzisapustiti-sjutra/, (30. IX 2012).
[13] Bauman: Fluidni strah, str. 40.
[14] Bardžis: Paklena pomorandža, str. 223-235.
[15] Bardžis: Paklena pomorandža, str. 234.