Fulú, oslobođena

Posted by Slaviša Bajić On 3. 7. 2013. 0 komentari
„Prodana! Prodana supruzi vojvode od Viane za dvije tisuće!”[1]


Nakon što je posada sa broda kapetana De Fontesa na sav glas objavila prodaju posljednjeg, najvrijednijeg primjerka u kolekciji crnog roblja – za Fulú počinje novi život. Uhvaćena je nekoliko mjeseci ranije, na afričkom tlu, baš u vrijeme kada je posada brazilskog jedrenjaka odlučila da digne sidro i zaplovi put Južne Amerike. Albino crnkinja privukla je pažnju cijele posade – iako je potpalublje bilo krcato okovanim domorocima, ovako vrijedan primjerak morali su uvrstiti u kolekciju zarobljenih crnih robova. Uvod u priču argerntinskog strip scenariste Karlosa Trilja podsjeća na puno puta ispričanu fabulu koja prikazuje samo jednu od verzija najveće pošasti kolonijalnog vremena – robovlasništvo. Vamirela, žena vojvode od Vijane, platila je za Fulú ogroman novac iz prostog razloga – htjela je da iznenadi ćerku i da joj za petnaesti rođendan kupi nešto posebno. Na prvi pogled, crnkinja sa snježno bijelom kosom i znakom bodeža na čelu zaista i jeste bila nešto. Ono što će glavni negativci Triljovog stripa ubzo uvidjeti jeste jedna druga posebnost mlade crnkinje – mentalna transformacija od potpune potčinjenosti bijelim gazdama do izrevoltiranog borca za prava crnaca. Iako je Fulú ostala nekoliko godina u zarobljeništvu, sve vrijeme je manipulisala svojim gazdama i zapravo je ona vladala situacijom, uvijek dobijajući ono što je htjela. Iako su neizostavna obilježja svake robovlasničke zajednice tu: okovi, bičevanje do iznemoglosti za najmanju sitnicu, silovanja, ubijanja – priča o Fulú se razlikuje od ostalih priča o robovima. Karlos Triljo je ideju dobio nakon što je pročitao staru brazilsku legendu koja kaže da je, od toliko hiljada robova, samo jedna crnkinja uspjela izbjeći sudbinu svojih sunarodnjaka. Fulú je nekoliko puta bježala od robovlasnika, i svaki put je nemilosrdno kažnjavala sve svoje tlačitelje. Nekoliko puta su je prodavali, a zbog specifične istorije koju je nosila sa sobom – svaki put za veću cijenu. Donosila je nesreću novim vlasnicima i svima koji su željeli da je iskoriste na bilo koji način. Fulú je na kraju pobjegla tako što se, nakon godina zatočeništva, ukrcala na jedan od prekookeanskih brodova i vratila u ekvatorijalnu Afriku, baš u selo gdje je rođena.


Fulú je na plantažama imala poseban tretman – nije bila u štalama sa ostalim robovima, spavala je u kući zbog specifičnog odnosa sa petnaestogodišnjom Amandom, razmaženom ćerkom vojvode i vojvotkinje od Viane. Amanda je koristila svaku priliku da na crnkinji praksa svoj tek probuđeni autoritet. „Uz nju će Amanda vježbati svoje vještine zapovijedanja. Osim toga, njezinih je godina. Sudjelovat će u njezinim igrama. Sjeti se kako je samo naša kćerkica tužna otkako joj je uginuo pas...“[2] Amandine želje za igranjem za Fulú su bile zapovijed – morala je svako malo da je češlja, oblači u brojne haljine, igra oko nje kao mečka. Ako bi napravila pogrešan korak Fulú bi bila brutalno kažnjena – od batina, čupanja kose, pa sve do nemilosrdnog bičevanja. Amanda je odavno naučila pravila bijele aristokratske rase („Kad imaš problem sa svojom ropkinjom, moraš pozvati poslugu, Amanda, i reći im da je vežu za stup u dvorištu.“) a Fulú je, ona svoja, tek počela da usavršava. Nakon što je nasilno uplovila u svijet bijelih ljudi, počela je da posmatra sa strane, da uči. Prvo je naučila brazilski jezik, a nakon jezika naučila je da se ponaša, kreće, zavodi, osjeća i razmišlja na način na koji su to radili kolonisti. Nikad zaboravljajući prašumu i afričko porijeklo počela je da se prilagođava novoj sredini. U isto vrijeme dok je brojala udarce biča jednim okom je gledala ono što drugi nisu mogli ili nisu htjeli. Fulú je uvijek bila na pravom mjestu, znala je za sva spletkarenja na plantaži, tajne sastanke u šumi između vojvotkinje i njenog ljubavnika, pohotnu prirodu starog vojvode. U snovima je slušala savjete božanstva Nder Sabe i, koristeći tijelo kao oružje, okrenula je jednog bijelog gazdu protiv drugog. Svjesno se stavljajući na pijadestal muške požude, Fulú je bila razlog za međusobno ubijanje gotovo svih muških likova u priči. Ona je prolivenu krv gledala sa strane, gladeći znak bodeža na čelu, vrebajući priliku za bijeg.


Na ovaj način Triljo izdiže Fulú ne samo iznad ostalih robova, koji su u samom stripu prikazani epizodno, gotovo uvijek u potčinjenim ulogama nosača i berača pamuka – glavni protagonista je kroz priču u potpunosti izjednačen sa svojim gospodarima. Pa čak i onda kad su je trgovci robljem predali u vlasništvo Baltasara i Aldabe, brata i sestre kojima su incest i perverzije sasvim normalna svakodnevica. Baltasar nije ni slutio da će njegovo pobjedonosno „Vežite joj uže oko vrata, molim vas!“[3] ubrzo imati sasvim suprotno značenje. Svi vlasnici albino ropkinje na početku joj se obraćaju sa, na prvi pogled, nedostižne visine. Kako vrijeme prolazi, od prvobitnih „životinjskih“ epiteta, Fulú dobija nove nadimke koji su sve sličniji onim koje koriste robovlasnici.

Vizuelna dimenzija priče takođe je bitna za razumijevanje teze o tome da li je Fulú žrtva. Triljov scenario odlično prate jednostavni, u pojedinim momentima karikaturalni crteži Eduarda Risa. Na njima je Fulú predstavljena graciozno – uvijek je lako uočljiva, svi je posmatraju, muškarci sa požudom a žene sa ljubomornim pogledom. Vizuelna personifikacija albino crnkinje predstavlja upravo onu težnju Trilja i Risa da izdignu Fulú iz „blata“ u kom se nalazi sa ostalim robovima do bijele, zapadnjačke „čistine“. Ta čistina se u očima potčinjenih robova ogleda ne kao želja da postanu „kao bijeli čovjek“ – imperijalističku i aristokratsku čistinu robovi zamišljaju kao personifikaciju konačne slobode. Bodež koji je Fulú urezan na čelu predstavlja borbu i revolt crnog čovjeka – ostvarenje snova u kojima Nder Sabá obećava udisanje vazduha slobode. Jednom prilikom, Nder Sabá je pojasnio njegovo značenje: „Taj bodež koji ti omogućava da uđeš u misli, želje i strahove. Prizovi svoju moć, Fulú. Snažnija je nego ikad prije, sada kad si potpuno žena.“[4] Isto tako, beleg na čelu je alegorija za crnu rasu koja je za vrijeme kolonijalnog osvajanja „obilježena“ od strane osvjača kao robovska, niža rasa ljudi.


Risov karikaturalni pristup prilikom crtanja Fulú je fascinantan – bilo da hoda sa omčom oko vrata, vodi ljubav ili šeta u bogato ukrašenim haljinama. Ona uvijek odskače od ostaka strip kaiša – crno-bijeli tonovi i Risovo sjenčenje na specifičan način raspoređuje vizelne „težine“ koje su vezane za samu priču. Bijelci su često jače osijenčeni, crnci znatno slabije uz pojedine svjetlije nijanse kao kontra efekte. Bijela kosa koju ima Fulú jedan je od najuočljivijih detalja koji se prožima kroz čitav roman. Riso je ovakav stil crtanja koristio i u drugim stripovima. U saradnji sa Brajanom Azarelom crtao je „100 metaka“ u kom su crnci takođe glavni protagonisti, doduše u malo drugačijem, modernijem miljeu. Vizuelne razlike/sličnosti su iste kao i kod Fulú: „Riso ponekad svemu tome pristupa minimalistički, obično u scenografiji, ali njegov minimalizam obično ne zaslužuje negativne tonove koje takav sud imputira. Riso crta table sa više ili manje detalja kako bi istakao određene aspekte naracije.“ To je jasno vidljivo na pojedinim stranicama stripa Fulú – na primjer, dok sjedi u šatoru i čeka mušterije kako bi im proricala sudbinu, Fulú je obučena u haljinu jednostavnih tonova. Međutim, iako sve drugo oko nje šljašti sa detaljima, maestralnom igrom sjenki ropkinja dominira od ostatka scene. „Takva oslikavanja nisu nasumična niti posledica želje da se uštedi na vremenu i trudu; uvek su prisutna u trenucima kada bi čitalac trebalo da pažnju posveti nečemu drugom a ne pozadini.“[5] Sa druge strane, ako je nešto u pozadini jako bitno – kao u sceni gdje preko čitave stranice Fulú zajaše Aldabu, Riso čitavu pozadinu crta sa bogatim detaljima. On „nam daje tačke gledišta pod vodom pa prema površini, unutar flipera, unutar platna dok se oslikavaju – uglove koji čitaoca smeštaju usred akcije i koji nagoveštavaju daleko više nego što reči mogu da neposredno prenesu, pa na taj način pozivaju čitaoce da razmišljaju o njihovom značenju. Njegovo korišćenje i krupnih kadrova u ključnim trenucima samo još više naglašava narativnu silinu i dubinu njegove karakterizacije.“[6]


Najupečatljiviji vizuelni segmenti cijelog stripa vezani su za klasne aspekte same priče – na primjer, u sceni kod svojevrsnog plesa bogova. Iz pakosti i ljubomore, Aldabo odlučuje da Fulú mora obući najružniju haljinu koju je za nju pronašla. Zapovjednim tonom zahtijeva od okupljenih robova da sviraju bubnjeve a njoj naređuje da pleše „u odvratnom ritmu svoje rase“. Ovdje se glavni protagonisti, iz klasnog ugla gledano, potpuno razgraničavaju. Aldabo je robovlasnik, imperijalista, bijela gazdarica čija je svaka izgovorena riječ u ušima robova svetinja. Fulú je, sa druge strane, podređeni rob koji mora da sluša. Robovi joj skidaju okove i oblače haljinu, protiv njene volje. Uz karakteristični ples bogova, u ovom dijelu priče se pojavljuje još jedan klasni segment koji će promijeniti tok fabule. Pored visprenosti i mudrosti, Fulú iskorištava svoje klasno/plemensko porijeklo kako bi prevarila gazdaricu. Fulú je prije plesa bogova osjetila da se sprema nevrijeme pa je instinktivno reagovala – u ritmu muzike se uvijala tek kroz nekoliko strip tabli, taman toliko da se otvori nebo i počne pljusak. Svi okupljeni, zajedno sa Aldabom, pomislili su da pljusak nije došao slučajno i da je Fulú vještica. („Fulúin ples i oluja su puka slučajnost. Vjerujem. Nadam se...“[7]) Od tada je gledaju drugim očima i Fulú do kraja stripa gotovo da ne skida haljinu – što je, takođe, veoma bitan segment priče.


Iako je dimenzija devete umjetnosti poprilično ograničena po pitanju muzike, Karlos Triljo je pokušao, bar donekle, da dočara omamljujući i psihološki uticaj plemenskih ritmova. Uticaj muzike koju su sa sobom donijeli crni robovi osjetili su i bijeli gospodari Brazila. Muzička podloga za ples bogova nije izvedena na originalnim bongo bubnjevima već su robovi improvizovali – i pored toga, efekat je bio isti. U svom tekstu „Dragulji donijeti iz ropstva: crna muzika i politika autentičnosti“ Pol Giroj je pisao o jakom, gotovo hipnotičkom uticaju crne muzike na zapadnjačku kulturu. On je uvjeren da bi se, između ostalog, moglo tvrditi da crna muzika zavređuje veću pažnju zbog „svoje sposobnosti da izrazi direktnu sliku volje robova.“ Robovima je na plantažama uglavnom bila uskraćena mogućnost da se školuju, uče i pišu – morali su jedino da služe, rade i slušaju udarce biča. U nedostatku mogućnosti za edukacijom, crni robovi su u slobodno vrijeme, baš kao i Fulú, igrali i pjevali. Muzikom su sa koljena na koljeno baštinili kulturu svojih predaka. Giroj tvrdi da „muzika postaje presudna u trenutku kada se lingvistička i semantička neodređenost/polifonija uključuju u trajuću bitku između gospodara, gospodarice i robova.“[8] Ovakav način klasne segregacije, čini se, nije puno smetao robovlasničkoj strukturi – Aldaba je, kao izmišljeni literarni lik, bila izuzetak. Bijele gazde su uglavnom ravnodušno gledale na muziku iz ambara. Bili su ravnodušni, iako su robovima muzika, gest i ples predstavljali podstrek i dodatnu snagu. Uz zvuke tam-tama u pozadini Fulú je puštala na slobodu svoju hrabru prirodu: „Nisam slaba, Bonde. Zapravo se pravim. Ali već mi je dobro. Bolje nego ikad u životu. Jer se osjećam slobodna. Slobodna odabrati što ću sa svojim životom... sa svojom dušom... svojim tijelom.“[9]


Pored plesa bogova najupečatljiviji vizuelni efekat Eduarda Risa jeste „jahanje“ gazdarice. Nakon što je primjenila sličan recept sa plantaža vojvode od Viane, Fulú je došla u sitaciju da se fizički obračuna sa gazdaricom Aldabom i tako zaradi svoju slobodu. Dok su se tukle, Aldaba je ugrizla Fulú za stopalo tako da crnkinja više nije mogla da hoda. Zbog toga je, nakon trijumfa, uzjahala bivšu gazdaricu i natjerala je da je nosi kroz šumu, što dalje ka slobodi („ – Neću! Nisam ja tegleća marva! – Učinit ćeš to ili ću te išibati kao neposlušnu mulu! Điha!!! Hodaj mulo Aldabo! Ti si odgovorna za cijelu ovu katastrofu, a sigurno će mene i Fulú pokušati okriviti! Moramo pobjeći! Naprijed mulo, jer Fulú ne može hodati! Prema prašumi, brzo, prije nego ti kosti popuste pod udarcima!“[10]). Sa ovom scenom, desila se klasna „transformacija“ gdje su se u perspektivi odnosa na relaciji rob/gospodar potpuno zamjenile uloge. Fulú-oslobođena preuzima bič u svoje ruke, sveti se bivšoj gazdarici istom mjerom. Prestaje da bude žrtva i, bar ona, više ne nosi breme zarobljene „crne životinje“. Ovakvim raspletom događaja čak i manje visprenijim čitaocima postaje jasno ono što se već odavno moglo naslutiti – Fulú zapravo nikada nije bila žrtva, čak ni onda kad je brutalno bičevana na stubu srama u dvorištu jedne od brazilskih plantaža. Uvijek je stajala uspravno, kao personifikacija samih bjelaca – pogled na bijelu kosu i ožiljak na čelu izazivali su kod robovlasnika konstantnu opomenu da su i crnci živa bića, zaslužna da žive.

Grafička novela Fulú obiluje snažnim ženskim likovima. Bez obzira sa koje strane ogledala se nalazile – sve žene su, zavisno od ugla gledanja, nezavisne, odlučne, nemilosrdne. Fulú je centralna figura, glavni ženski lik oko koga se vrti cijeli mali univerzum stvoren iz pera Karlosa Trilja i Eduarda Risa. Iako pod velom zarobljeništva, kako vrijeme prolazi, albino ropkinja se udaljava od prvobitnog položaja subalterna i počinje da drži sve konce pod kontrolom – vođena snoviđenjima o slobodi uništava deskriminatornu ideju o ropstvu deskriminatornom odlukom da ubije. Iako mlada i neiskusna, petnaestogodišnja Amanda je brutalna, autoritativna, nemilosrdna buržujka koja samo misli na sebe i nepresušno bogatstvo svojih roditelja. Iako je neslavno završila, Aldabo je, za razliku od svoga brata mekušca, na više načina pokazala okolini ko je gazda. Spoljašnost koju krasi jaka šminka, nekoliko redova sala utrpanih u znojem memljiv korzet i bič čvrsto stegnut kobasičastim prstima – jasno govori o kakvoj osobi je riječ. Riso je majstor u prikazivanju karakternih ženskih likova – uz njemu svojstvene vizuelne perverzije jer „naravno, opasnih oblina ima na sve strane“[11].


I pored psihološke dominacije nad tlačiteljima, Fulú se bez sumnje može posmatrati i iz ugla subalterna. Njena potčinjenost nije posebna kao ona koju je predstavila Gajarti Čakravorti Spivak u svom tekstu Can a Subaltern Speak? [12] Tamo je Spivakova postavila tezu koja bolduje jednostavno pitanje: da li su kodifikacijom hinduskog zakona britanski kolonisti oteli pravo na izbor ženama koje potiču sa tih prostora. Naime, tradicija je govorila da, nakon smrti svojih muževa, sve hindu žene dobrovoljno izvrše sati – odnosno, svojevrsni čin samoubistva. „Kodifikacija se odnosila na zabranu žrtvovanja udovica koju su 1829. godine uveli Britanci (ljudsko) u suprotnosti s vedskom tradicijom (životinjsko). Hinduska se udovica uspinjala na lomaču preminuloga supruga i sama se žrtvovala. Bilo je to samoubojstvo koje nije samoubojstvo na svetim mjestima, najčešće u 17. i 18. stoljeću. Britanskom zabranom obred (koji nije bio vezna uz klasu i kastu) počinje izlaziti iz sfere privatnoga u sferu javnoga – Zapad se zgražava nad postupcima indijskih žena.“[13] Prema verziji Spivakove, Britanci su zabranom satija pronašli opravdanje i legitimaciju u misiji civilizovanja potčinjenih. Baš kao i hindu žene, Fulú je sa dolaskom u Brazil postala potčinjena. Nije imala nikakvu slobodu volje, bila je marioneta baš kao i Spivakove hindu udovice („Nadam se da si počela shvaćati. Gospodarica ne može izgubiti zaručnika zbog jedne ropkinje. Izbiću ti bičem iz tijela taj miris mačke koja se tjera, miris koji je zaludio Gabriela.“[14]). Uloga subalterna naročito je izražena u trenucima kad se Fulú porađa. Pobjegla je od tadašnjeg gazde kako bi Sagu rodila na slobodi. Dok je imala trudove bježala je od potjere porodivši ćerku duboko u šumi. Ubrzo je uvidjela da će radost biti kratkog daha („Uspjela sam Sago. Rodila si se bez lanaca. Voljela bih znati kakva nas sreća odsad očekuje.“[15]) jer je uhvaćena u zamku samo nekoliko minuta nakon poroda. U vizuelnom aspektu Triljovog stripa, uloga subalterna je za Fulú dodijeljena u vidu „obilježenosti“ – kao snijeg bijela kosa i znak bodeža na čelu. Autori su, najvjerovatnije, aludirali na praksu žigosanja i obilježavanja robova kao vlasništva pojedinih gazdi. Posebnost koju je Fulú nosila sa sobom jeste i ta što je „obilježena“ na prirodan način – odnosno, nije dozvoljavala da je drugi ljudi žigošu i u potpunosti posjeduju.


Za razliku od žena, muškarci su u Triljovoj veziji robovlasničkog Brazila u velikoj mjeri podređeni. I dalje nose kubure za pojasom i puške sa bajonetima iza leđa – međutim, to im puno ne pomaže. Gotovo svi protagonisti su sebičnjaci, mekušci, lako podvodljivi i pohotni starci. Riso ih crta kao bradate, neuredne i znojave tipove, nesigurne u sopstvene stavove. U sjenci su svojih žena/ljubavnica/sestara što one maksimalno koriste. Fulú je upravo preko muškaraca došla do dugo željene slobode.  Iskoristila je priliku, iskočila je iz podređene uloge subalterna i rado i sa podsmijehom pružila muškim gazdama veo žrtve. A kako je to uradila i rukovodeći se čijim planom? Šta je zapravo predstavljalo afričko božanstvo Nder Sabá koje toliko podsjeća na Sendmena?


„Vidjela si sve snove, zar ne, Fulú?
- Da, Nder Sabá.
- Kao što si primjetila, nikoga ne zanima tvoje putovanje prema slobodi. Sama si Fulú.
-  Znam.
- Što namjeravaš učiniti?
- Nastaviti dalje. Nešto mi govori da ću pronaći ono što tražim.“[16]


Fulú je nastavila dalje, kao što je obećala. Pred njom je bila obala, isto ono mjesto sa kojeg su je odveli trgovci robljem prije punih pet godina. Ponovo je dotakla tlo ekvatorijalne Afrike, slobodna kao ptica. Ili ipak ne. Fulú je iz čitave priče nesumnjivo izašla kao pobjednik, trijumfalno je protjerala gospodare iz svog i Saginog života. Međutim, sanjajući iznova dijalog između nje i Nder božanstva shvatila je da bez bijelog čovjeka, ma koliko je nemjerljivo zlo koje je učinio, ipak ne može. Učinila je nadljudske napore, postala je heroj jedne rase – crnog naroda koji je i decenijama nakon nje ostao pod jarmom. Uopšte joj nije pomogla činjenica što je postala crnačka personifikacija slobode. Fulú hoda po mjestima kojima je hodala prije pet godina ali joj više ništa nije isto. Triljo ovdje prikazuje svojevrsno rađanje kosmopolitizma, postkolonijalizma i prije samog ukidanja ropstva. Sa Sagom u naručju, Fulú posmatra svijet drugim očima. Iza nje je ostala čitava jedna planina iskustava čiji su glavni likovi, pored njenih zarobljenih sunarodnjaka, bijeli ljudi. Pored zla koje niti može, niti želi da ospori („I tako završava, Fulúina pustolovina. Trebat će vremena da prenese sve što je naučila o toj podloj zvijeri bijelom čovjeku.“[17]) Fulú  je spoznala i brojne prednosti bijele civilizacije. Ljubav prema djetetu probudila je u njoj želju da Sagi osigura što bolju budućnost. Zbog toga je kraj romana ostao otvoren, sa nejasnim monologom  božanstva iz snova – ostaje nam nejasno da li će Fulú ostati u Africi ili će se vratiti svojim tlačiteljima. Zbog svoje snalažljive prirode, u ropstvu je okusila brojne čari lagodnog načina življenja karakterističnog za zapadnjačke bijele gazde. Umjesto neudobne plemenske nošnje nosila je najljepše haljine, umjesto na zemlji i slami spavala u udobnom krevetu. Probala je najljepša jela čiji su recepti u Brazil dolazili direktno iz Evrope. U pauzama između bičevanja, rane je liječila u hladu štiteći izbrazdana leđa i noge suncobranom od somota.


Pobjeda koju je Fulú ostvarila tako što je preveslala okean i vratila se u postojbinu nije dovoljna. Kao što jedan Amandin udarac biča povlači za sobom drugi – Fulú je htjela dalje. Majčinstvom je proširila ulogu zaštitnice svih robova. Počela je da sanja o novim pobjedama – školovanju i edukaciji djece robova u nemilosrdnom crno-bijelom svijetu. Ovdje se kod Fulú rađa svojevrsna ideja o miješanju i otvorenosti kultura jedne prema drugoj. Međutim, Triljo na kraju romana zastaje, baš kao i Fulú koja samo želi da spava. Klica svojevrsne globalizacije kultura ostavljena je za neka druga, bolja vremena. 



[1] Karlos Triljo: Fulú, Fibra, Zagreb, 2009.
[2] Triljo: Fulú, str. 21.
[3] Karlos Triljo: Fulú, Fibra.hr,  http://www.fibra.hr/preview/FuluPreview.pdf, str. 54. (27.01.2013).
[4] Triljo: Fulú, str. 175.
[5] Bil Sevidž: Uvod napisao Bil Sevidž, 100 metaka – Izgubljena sutrašnjica, Beli put, Beograd, 2010.
[6] Sevidž: 100 metaka – Izgubljena sutrašnjica, str. 6.
[7] Triljo: Fulú, str. 66.
[8] Pol Gilroj,” “Dragulji doneti iz ropstva: crna muzika i politika autentičnosti” , časopis Reč, Beograd, 2001.
[9] Triljo: Fulú, str. 142-143.
[10] Triljo: Fulú, str. 96-97.
[11] Sevidž: 100 metaka – Izgubljena sutrašnjica, str. 6.
[12] Martina Jurišić: „G. C. Spivak: Mogu li podčinjeni (subaltern) govoriti?”, Alfa portal, februar 2012. http://www.alfa-portal.com/obrazovanje-2/life-long-learning/g-c-spivak-mogu-li-podcinjeni-subaltern-govoriti (28.01.2013).
[13] Jurišić: „G. C. Spivak: Mogu li podčinjeni (subaltern) govoriti?”, Alfa portal.
[14] Triljo: Fulú, str. 36.
[15] Triljo: Fulú, str. 173.
[16] Triljo: Fulú, str. 115-116.
[17] Triljo: Fulú, str. 258.