Nakon što je posada
sa broda kapetana De Fontesa na sav glas objavila prodaju posljednjeg,
najvrijednijeg primjerka u kolekciji crnog roblja – za Fulú počinje novi život.
Uhvaćena je nekoliko mjeseci ranije, na afričkom tlu, baš u vrijeme kada je
posada brazilskog jedrenjaka odlučila da digne sidro i zaplovi put Južne
Amerike. Albino crnkinja privukla je pažnju cijele posade – iako je potpalublje
bilo krcato okovanim domorocima, ovako vrijedan primjerak morali su uvrstiti u
kolekciju zarobljenih crnih robova. Uvod u priču argerntinskog strip scenariste
Karlosa Trilja podsjeća na puno puta ispričanu fabulu koja prikazuje samo jednu
od verzija najveće pošasti kolonijalnog vremena – robovlasništvo. Vamirela,
žena vojvode od Vijane, platila je za Fulú ogroman novac iz prostog razloga –
htjela je da iznenadi ćerku i da joj za petnaesti rođendan kupi nešto posebno. Na
prvi pogled, crnkinja sa snježno bijelom kosom i znakom bodeža na čelu zaista i
jeste bila nešto. Ono što će glavni
negativci Triljovog stripa ubzo uvidjeti jeste jedna druga posebnost mlade
crnkinje – mentalna transformacija od potpune potčinjenosti bijelim gazdama do
izrevoltiranog borca za prava crnaca. Iako je Fulú ostala nekoliko godina u
zarobljeništvu, sve vrijeme je manipulisala svojim gazdama i zapravo je ona
vladala situacijom, uvijek dobijajući ono što je htjela. Iako su neizostavna
obilježja svake robovlasničke zajednice tu: okovi, bičevanje do iznemoglosti za
najmanju sitnicu, silovanja, ubijanja – priča o Fulú se razlikuje od ostalih
priča o robovima. Karlos Triljo je ideju dobio nakon što je pročitao staru brazilsku
legendu koja kaže da je, od toliko hiljada robova, samo jedna crnkinja uspjela
izbjeći sudbinu svojih sunarodnjaka. Fulú je nekoliko puta bježala od
robovlasnika, i svaki put je nemilosrdno kažnjavala sve svoje tlačitelje.
Nekoliko puta su je prodavali, a zbog specifične istorije koju je nosila sa sobom
– svaki put za veću cijenu. Donosila je nesreću novim vlasnicima i svima koji
su željeli da je iskoriste na bilo koji način. Fulú je na kraju pobjegla tako
što se, nakon godina zatočeništva, ukrcala na jedan od prekookeanskih brodova i
vratila u ekvatorijalnu Afriku, baš u selo gdje je rođena.
Fulú je na plantažama
imala poseban tretman – nije bila u štalama sa ostalim robovima, spavala je u
kući zbog specifičnog odnosa sa petnaestogodišnjom Amandom, razmaženom ćerkom
vojvode i vojvotkinje od Viane. Amanda je koristila svaku priliku da na crnkinji
praksa svoj tek probuđeni autoritet. „Uz nju će Amanda vježbati svoje vještine
zapovijedanja. Osim toga, njezinih je godina. Sudjelovat će u njezinim igrama.
Sjeti se kako je samo naša kćerkica tužna otkako joj je uginuo pas...“[2]
Amandine želje za igranjem za Fulú su bile zapovijed – morala je svako malo da
je češlja, oblači u brojne haljine, igra oko nje kao mečka. Ako bi napravila
pogrešan korak Fulú bi bila brutalno kažnjena – od batina, čupanja kose, pa sve
do nemilosrdnog bičevanja. Amanda je odavno naučila pravila bijele
aristokratske rase („Kad imaš problem sa svojom ropkinjom, moraš pozvati
poslugu, Amanda, i reći im da je vežu za stup u dvorištu.“) a Fulú je, ona
svoja, tek počela da usavršava. Nakon što je nasilno uplovila u svijet bijelih
ljudi, počela je da posmatra sa strane, da uči. Prvo je naučila brazilski
jezik, a nakon jezika naučila je da se ponaša, kreće, zavodi, osjeća i razmišlja
na način na koji su to radili kolonisti. Nikad zaboravljajući prašumu i afričko
porijeklo počela je da se prilagođava novoj sredini. U isto vrijeme dok je
brojala udarce biča jednim okom je gledala ono što drugi nisu mogli ili nisu
htjeli. Fulú je uvijek bila na pravom mjestu, znala je za sva spletkarenja na
plantaži, tajne sastanke u šumi između vojvotkinje i njenog ljubavnika, pohotnu
prirodu starog vojvode. U snovima je slušala savjete božanstva Nder Sabe i,
koristeći tijelo kao oružje, okrenula je jednog bijelog gazdu protiv drugog. Svjesno
se stavljajući na pijadestal muške požude, Fulú je bila razlog za međusobno
ubijanje gotovo svih muških likova u priči. Ona je prolivenu krv gledala sa
strane, gladeći znak bodeža na čelu, vrebajući priliku za bijeg.
Na ovaj način Triljo
izdiže Fulú ne samo iznad ostalih robova, koji su u samom stripu prikazani
epizodno, gotovo uvijek u potčinjenim ulogama nosača i berača pamuka – glavni
protagonista je kroz priču u potpunosti izjednačen sa svojim gospodarima. Pa
čak i onda kad su je trgovci robljem predali u vlasništvo Baltasara i Aldabe, brata i sestre kojima su incest i perverzije sasvim normalna svakodnevica. Baltasar nije ni slutio da će njegovo
pobjedonosno „Vežite joj uže oko vrata, molim vas!“[3]
ubrzo imati sasvim suprotno značenje. Svi vlasnici albino ropkinje na početku
joj se obraćaju sa, na prvi pogled, nedostižne visine. Kako vrijeme prolazi, od
prvobitnih „životinjskih“ epiteta, Fulú dobija nove nadimke koji su sve sličniji onim koje koriste robovlasnici.
Vizuelna dimenzija
priče takođe je bitna za razumijevanje teze o tome da li je Fulú žrtva. Triljov
scenario odlično prate jednostavni, u pojedinim momentima karikaturalni crteži
Eduarda Risa. Na njima je Fulú predstavljena graciozno – uvijek je lako
uočljiva, svi je posmatraju, muškarci sa požudom a žene sa ljubomornim pogledom.
Vizuelna personifikacija albino crnkinje predstavlja upravo onu težnju Trilja i
Risa da izdignu Fulú iz „blata“ u kom se nalazi sa ostalim robovima do bijele,
zapadnjačke „čistine“. Ta čistina se u očima potčinjenih robova ogleda ne kao
želja da postanu „kao bijeli čovjek“ – imperijalističku i aristokratsku čistinu
robovi zamišljaju kao personifikaciju konačne slobode. Bodež koji je Fulú
urezan na čelu predstavlja borbu i revolt crnog čovjeka – ostvarenje snova u
kojima Nder Sabá obećava udisanje vazduha slobode. Jednom prilikom, Nder Sabá
je pojasnio njegovo značenje: „Taj bodež koji ti omogućava da uđeš u misli,
želje i strahove. Prizovi svoju moć, Fulú. Snažnija je nego ikad prije, sada
kad si potpuno žena.“[4]
Isto tako, beleg na čelu je alegorija za crnu rasu koja je za vrijeme kolonijalnog
osvajanja „obilježena“ od strane osvjača kao robovska, niža rasa ljudi.
Risov karikaturalni
pristup prilikom crtanja Fulú je fascinantan – bilo da hoda sa omčom oko vrata,
vodi ljubav ili šeta u bogato ukrašenim haljinama. Ona uvijek odskače od ostaka
strip kaiša – crno-bijeli tonovi i Risovo sjenčenje na specifičan način
raspoređuje vizelne „težine“ koje su vezane za samu priču. Bijelci su često
jače osijenčeni, crnci znatno slabije uz pojedine svjetlije nijanse kao kontra
efekte. Bijela kosa koju ima Fulú jedan je od najuočljivijih detalja koji se
prožima kroz čitav roman. Riso je ovakav stil crtanja koristio i u drugim
stripovima. U saradnji sa Brajanom Azarelom crtao je „100 metaka“ u kom su
crnci takođe glavni protagonisti, doduše u malo drugačijem, modernijem miljeu.
Vizuelne razlike/sličnosti su iste kao i kod Fulú: „Riso ponekad svemu tome pristupa minimalistički, obično u
scenografiji, ali njegov minimalizam obično ne zaslužuje negativne tonove koje
takav sud imputira. Riso crta table sa više ili manje detalja kako bi istakao
određene aspekte naracije.“ To je jasno vidljivo na pojedinim stranicama stripa
Fulú – na primjer, dok sjedi u šatoru
i čeka mušterije kako bi im proricala sudbinu, Fulú je obučena u haljinu
jednostavnih tonova. Međutim, iako sve drugo oko nje šljašti sa detaljima,
maestralnom igrom sjenki ropkinja dominira od ostatka scene. „Takva oslikavanja
nisu nasumična niti posledica želje da se uštedi na vremenu i trudu; uvek su
prisutna u trenucima kada bi čitalac trebalo da pažnju posveti nečemu drugom a
ne pozadini.“[5]
Sa druge strane, ako je nešto u pozadini jako bitno – kao u sceni gdje preko
čitave stranice Fulú zajaše Aldabu, Riso čitavu pozadinu crta sa bogatim
detaljima. On „nam daje tačke gledišta pod vodom pa prema površini, unutar
flipera, unutar platna dok se oslikavaju – uglove koji čitaoca smeštaju usred
akcije i koji nagoveštavaju daleko više nego što reči mogu da neposredno
prenesu, pa na taj način pozivaju čitaoce da razmišljaju o njihovom značenju.
Njegovo korišćenje i krupnih kadrova u ključnim trenucima samo još više
naglašava narativnu silinu i dubinu njegove karakterizacije.“[6]
Najupečatljiviji
vizuelni segmenti cijelog stripa vezani su za klasne aspekte same priče – na
primjer, u sceni kod svojevrsnog plesa bogova.
Iz pakosti i ljubomore, Aldabo odlučuje da Fulú mora obući najružniju haljinu
koju je za nju pronašla. Zapovjednim tonom zahtijeva od okupljenih robova da
sviraju bubnjeve a njoj naređuje da pleše „u odvratnom ritmu svoje rase“. Ovdje
se glavni protagonisti, iz klasnog ugla gledano, potpuno razgraničavaju. Aldabo
je robovlasnik, imperijalista, bijela gazdarica čija je svaka izgovorena riječ
u ušima robova svetinja. Fulú je, sa druge strane, podređeni rob koji mora da
sluša. Robovi joj skidaju okove i oblače haljinu, protiv njene volje. Uz
karakteristični ples bogova, u ovom
dijelu priče se pojavljuje još jedan klasni segment koji će promijeniti tok
fabule. Pored visprenosti i mudrosti, Fulú iskorištava svoje klasno/plemensko
porijeklo kako bi prevarila gazdaricu. Fulú je prije plesa bogova osjetila da se sprema nevrijeme pa je instinktivno
reagovala – u ritmu muzike se uvijala tek kroz nekoliko strip tabli, taman
toliko da se otvori nebo i počne pljusak. Svi okupljeni, zajedno sa Aldabom,
pomislili su da pljusak nije došao slučajno i da je Fulú vještica. („Fulúin
ples i oluja su puka slučajnost. Vjerujem. Nadam se...“[7])
Od tada je gledaju drugim očima i Fulú do kraja stripa gotovo da ne skida
haljinu – što je, takođe, veoma bitan segment priče.
Iako je dimenzija
devete umjetnosti poprilično ograničena po pitanju muzike, Karlos Triljo je
pokušao, bar donekle, da dočara omamljujući i psihološki uticaj plemenskih
ritmova. Uticaj muzike koju su sa sobom donijeli crni robovi osjetili su i
bijeli gospodari Brazila. Muzička podloga za ples bogova nije izvedena na originalnim bongo bubnjevima već su
robovi improvizovali – i pored toga, efekat je bio isti. U svom tekstu
„Dragulji donijeti iz ropstva: crna muzika i politika autentičnosti“ Pol Giroj
je pisao o jakom, gotovo hipnotičkom uticaju crne muzike na zapadnjačku
kulturu. On je uvjeren da bi se, između ostalog, moglo tvrditi da crna muzika
zavređuje veću pažnju zbog „svoje sposobnosti da izrazi direktnu sliku volje
robova.“ Robovima je na plantažama uglavnom bila uskraćena mogućnost da se
školuju, uče i pišu – morali su jedino da služe, rade i slušaju udarce biča. U
nedostatku mogućnosti za edukacijom, crni robovi su u slobodno vrijeme, baš kao
i Fulú, igrali i pjevali. Muzikom su sa koljena na koljeno baštinili kulturu
svojih predaka. Giroj tvrdi da „muzika postaje presudna u trenutku kada se
lingvistička i semantička neodređenost/polifonija uključuju u trajuću bitku
između gospodara, gospodarice i robova.“[8]
Ovakav način klasne segregacije, čini se, nije puno smetao robovlasničkoj
strukturi – Aldaba je, kao izmišljeni literarni lik, bila izuzetak. Bijele
gazde su uglavnom ravnodušno gledale na muziku iz ambara. Bili su ravnodušni,
iako su robovima muzika, gest i ples predstavljali podstrek i dodatnu snagu. Uz
zvuke tam-tama u pozadini Fulú je puštala na slobodu svoju hrabru prirodu:
„Nisam slaba, Bonde. Zapravo se pravim. Ali već mi je dobro. Bolje nego ikad u
životu. Jer se osjećam slobodna. Slobodna odabrati što ću sa svojim životom...
sa svojom dušom... svojim tijelom.“[9]
Pored plesa bogova najupečatljiviji vizuelni
efekat Eduarda Risa jeste „jahanje“ gazdarice. Nakon što je primjenila sličan
recept sa plantaža vojvode od Viane, Fulú je došla u sitaciju da se fizički
obračuna sa gazdaricom Aldabom i tako zaradi svoju slobodu. Dok su se tukle,
Aldaba je ugrizla Fulú za stopalo tako da crnkinja više nije mogla da hoda.
Zbog toga je, nakon trijumfa, uzjahala bivšu gazdaricu i natjerala je da je
nosi kroz šumu, što dalje ka slobodi („ – Neću! Nisam ja tegleća marva! –
Učinit ćeš to ili ću te išibati kao neposlušnu mulu! Điha!!! Hodaj mulo Aldabo!
Ti si odgovorna za cijelu ovu katastrofu, a sigurno će mene i Fulú pokušati
okriviti! Moramo pobjeći! Naprijed mulo, jer Fulú ne može hodati! Prema prašumi,
brzo, prije nego ti kosti popuste pod udarcima!“[10]). Sa ovom scenom, desila se klasna „transformacija“ gdje su se u perspektivi
odnosa na relaciji rob/gospodar potpuno zamjenile uloge. Fulú-oslobođena
preuzima bič u svoje ruke, sveti se bivšoj gazdarici istom mjerom. Prestaje da
bude žrtva i, bar ona, više ne nosi breme zarobljene „crne životinje“. Ovakvim
raspletom događaja čak i manje visprenijim čitaocima postaje jasno ono što se
već odavno moglo naslutiti – Fulú zapravo nikada nije bila žrtva, čak ni onda
kad je brutalno bičevana na stubu srama u dvorištu jedne od brazilskih
plantaža. Uvijek je stajala uspravno, kao personifikacija samih bjelaca –
pogled na bijelu kosu i ožiljak na čelu izazivali su kod robovlasnika konstantnu
opomenu da su i crnci živa bića, zaslužna da žive.
Grafička novela Fulú obiluje snažnim ženskim likovima.
Bez obzira sa koje strane ogledala se nalazile – sve žene su, zavisno od ugla
gledanja, nezavisne, odlučne, nemilosrdne. Fulú je centralna figura, glavni
ženski lik oko koga se vrti cijeli mali univerzum stvoren iz pera Karlosa
Trilja i Eduarda Risa. Iako pod velom zarobljeništva, kako vrijeme prolazi, albino
ropkinja se udaljava od prvobitnog položaja subalterna i počinje da drži sve
konce pod kontrolom – vođena snoviđenjima o slobodi uništava deskriminatornu
ideju o ropstvu deskriminatornom odlukom da ubije. Iako mlada i neiskusna,
petnaestogodišnja Amanda je brutalna, autoritativna, nemilosrdna buržujka koja
samo misli na sebe i nepresušno bogatstvo svojih roditelja. Iako je neslavno
završila, Aldabo je, za razliku od svoga brata mekušca, na više načina pokazala
okolini ko je gazda. Spoljašnost koju krasi jaka šminka, nekoliko redova sala
utrpanih u znojem memljiv korzet i bič čvrsto stegnut kobasičastim prstima –
jasno govori o kakvoj osobi je riječ. Riso je majstor u prikazivanju
karakternih ženskih likova – uz njemu svojstvene vizuelne perverzije jer „naravno,
opasnih oblina ima na sve strane“[11].
I pored psihološke
dominacije nad tlačiteljima, Fulú se bez sumnje može posmatrati i iz ugla
subalterna. Njena potčinjenost nije posebna kao ona koju je predstavila Gajarti
Čakravorti Spivak u svom tekstu Can a Subaltern Speak? [12] Tamo je Spivakova postavila tezu koja bolduje jednostavno pitanje: da li su
kodifikacijom hinduskog zakona britanski kolonisti oteli pravo na izbor ženama
koje potiču sa tih prostora. Naime, tradicija je govorila da, nakon smrti svojih
muževa, sve hindu žene dobrovoljno izvrše sati
– odnosno, svojevrsni čin samoubistva. „Kodifikacija se odnosila na
zabranu žrtvovanja udovica koju su 1829. godine uveli Britanci (ljudsko) u
suprotnosti s vedskom tradicijom (životinjsko). Hinduska se udovica uspinjala
na lomaču preminuloga supruga i sama se žrtvovala. Bilo je to samoubojstvo
koje nije samoubojstvo na svetim mjestima, najčešće u 17. i 18.
stoljeću. Britanskom zabranom obred (koji nije bio vezna uz klasu i kastu)
počinje izlaziti iz sfere privatnoga u sferu javnoga – Zapad se zgražava nad
postupcima indijskih žena.“[13]
Prema verziji Spivakove, Britanci su zabranom satija pronašli opravdanje i legitimaciju u misiji civilizovanja
potčinjenih. Baš kao i hindu žene, Fulú je sa dolaskom u Brazil postala
potčinjena. Nije imala nikakvu slobodu volje, bila je marioneta baš kao i
Spivakove hindu udovice („Nadam se da si počela shvaćati. Gospodarica ne može
izgubiti zaručnika zbog jedne ropkinje. Izbiću ti bičem iz tijela taj miris mačke
koja se tjera, miris koji je zaludio Gabriela.“[14]).
Uloga subalterna naročito je izražena u trenucima kad se Fulú porađa. Pobjegla
je od tadašnjeg gazde kako bi Sagu rodila na slobodi. Dok je imala trudove
bježala je od potjere porodivši ćerku duboko u šumi. Ubrzo je uvidjela da će
radost biti kratkog daha („Uspjela sam Sago. Rodila si se bez lanaca. Voljela
bih znati kakva nas sreća odsad očekuje.“[15])
jer je uhvaćena u zamku samo nekoliko minuta nakon poroda. U vizuelnom aspektu
Triljovog stripa, uloga subalterna je za Fulú dodijeljena u vidu
„obilježenosti“ – kao snijeg bijela kosa i znak bodeža na čelu. Autori su,
najvjerovatnije, aludirali na praksu žigosanja i obilježavanja robova kao
vlasništva pojedinih gazdi. Posebnost koju je Fulú nosila sa sobom jeste i ta
što je „obilježena“ na prirodan način – odnosno, nije dozvoljavala da je drugi
ljudi žigošu i u potpunosti posjeduju.
Za razliku od žena,
muškarci su u Triljovoj veziji robovlasničkog Brazila u velikoj mjeri
podređeni. I dalje nose kubure za pojasom i puške sa bajonetima iza leđa –
međutim, to im puno ne pomaže. Gotovo svi protagonisti su sebičnjaci, mekušci,
lako podvodljivi i pohotni starci. Riso ih crta kao bradate, neuredne i znojave
tipove, nesigurne u sopstvene stavove. U sjenci su svojih žena/ljubavnica/sestara
što one maksimalno koriste. Fulú je upravo preko muškaraca došla do dugo
željene slobode. Iskoristila je priliku,
iskočila je iz podređene uloge subalterna i rado i sa podsmijehom pružila
muškim gazdama veo žrtve. A kako je to uradila i rukovodeći se čijim planom?
Šta je zapravo predstavljalo afričko božanstvo Nder Sabá koje toliko podsjeća na Sendmena?
„Vidjela si sve snove, zar ne, Fulú?
- Da, Nder Sabá.
- Kao što si primjetila,
nikoga ne zanima tvoje putovanje prema slobodi. Sama si Fulú.
- Znam.
- Što namjeravaš učiniti?
- Nastaviti dalje. Nešto mi
govori da ću pronaći ono što tražim.“[16]
Fulú je nastavila
dalje, kao što je obećala. Pred njom je bila obala, isto ono mjesto sa kojeg su
je odveli trgovci robljem prije punih pet godina. Ponovo je dotakla tlo
ekvatorijalne Afrike, slobodna kao ptica. Ili ipak ne. Fulú je iz čitave priče nesumnjivo
izašla kao pobjednik, trijumfalno je protjerala gospodare iz svog i Saginog
života. Međutim, sanjajući iznova dijalog između nje i Nder božanstva shvatila
je da bez bijelog čovjeka, ma koliko je nemjerljivo zlo koje je učinio, ipak ne
može. Učinila je nadljudske napore, postala je heroj jedne rase – crnog naroda
koji je i decenijama nakon nje ostao pod jarmom. Uopšte joj nije pomogla
činjenica što je postala crnačka personifikacija slobode. Fulú hoda po mjestima
kojima je hodala prije pet godina ali joj više ništa nije isto. Triljo ovdje
prikazuje svojevrsno rađanje kosmopolitizma, postkolonijalizma i prije samog
ukidanja ropstva. Sa Sagom u naručju, Fulú posmatra svijet drugim očima. Iza
nje je ostala čitava jedna planina iskustava čiji su glavni likovi, pored
njenih zarobljenih sunarodnjaka, bijeli ljudi. Pored zla koje niti može, niti
želi da ospori („I tako završava, Fulúina pustolovina. Trebat će vremena da
prenese sve što je naučila o toj podloj zvijeri bijelom čovjeku.“[17])
Fulú je spoznala i brojne prednosti
bijele civilizacije. Ljubav prema djetetu probudila je u njoj želju da Sagi
osigura što bolju budućnost. Zbog toga je kraj romana ostao otvoren, sa
nejasnim monologom božanstva iz snova –
ostaje nam nejasno da li će Fulú ostati u Africi ili će se vratiti svojim
tlačiteljima. Zbog svoje snalažljive prirode, u ropstvu je okusila brojne čari
lagodnog načina življenja karakterističnog za zapadnjačke bijele gazde. Umjesto
neudobne plemenske nošnje nosila je najljepše haljine, umjesto na zemlji i
slami spavala u udobnom krevetu. Probala je najljepša jela čiji su recepti u
Brazil dolazili direktno iz Evrope. U pauzama između bičevanja, rane je
liječila u hladu štiteći izbrazdana leđa i noge suncobranom od somota.
Pobjeda koju je Fulú
ostvarila tako što je preveslala okean i vratila se u postojbinu nije dovoljna.
Kao što jedan Amandin udarac biča povlači za sobom drugi – Fulú je htjela
dalje. Majčinstvom je proširila ulogu zaštitnice svih robova. Počela je da
sanja o novim pobjedama – školovanju i edukaciji djece robova u nemilosrdnom
crno-bijelom svijetu. Ovdje se kod Fulú rađa svojevrsna ideja o miješanju i otvorenosti
kultura jedne prema drugoj. Međutim, Triljo na kraju romana zastaje, baš kao i
Fulú koja samo želi da spava. Klica svojevrsne globalizacije kultura ostavljena
je za neka druga, bolja vremena.
[1] Karlos Triljo: Fulú, Fibra, Zagreb, 2009.
[2] Triljo: Fulú, str. 21.
[3]
Karlos Triljo: Fulú, Fibra.hr, http://www.fibra.hr/preview/FuluPreview.pdf,
str. 54. (27.01.2013).
[4] Triljo: Fulú, str. 175.
[5]
Bil Sevidž: Uvod napisao
Bil Sevidž, 100 metaka – Izgubljena
sutrašnjica, Beli put, Beograd, 2010.
[6] Sevidž: 100 metaka – Izgubljena sutrašnjica, str. 6.
[7] Triljo: Fulú, str. 66.
[8] Pol Gilroj,” “Dragulji doneti iz
ropstva: crna muzika i politika autentičnosti” , časopis Reč, Beograd, 2001.
[9] Triljo: Fulú, str. 142-143.
[10] Triljo:
Fulú, str. 96-97.
[11] Sevidž:
100 metaka – Izgubljena sutrašnjica, str. 6.
[12] Martina
Jurišić: „G. C. Spivak: Mogu li podčinjeni (subaltern) govoriti?”, Alfa portal, februar 2012. http://www.alfa-portal.com/obrazovanje-2/life-long-learning/g-c-spivak-mogu-li-podcinjeni-subaltern-govoriti
(28.01.2013).
[13] Jurišić: „G. C. Spivak:
Mogu li podčinjeni (subaltern) govoriti?”, Alfa portal.
[14] Triljo:
Fulú, str. 36.
[15] Triljo:
Fulú, str. 173.
[16] Triljo:
Fulú, str. 115-116.
[17] Triljo:
Fulú, str. 258.
0 komentari:
Постави коментар