Izgleda da je Salerno poznat kao grad
Bonelli umjetnika. Pored Vas,
bar koliko je meni poznato, tu su još veterani Luca Raimondo i Bruno Brindisi. Da li je u
pitanju okruženje, tradicija ili nešto treće?
Zaboravili ste Raffaela Della Monicu, Roberta De Angelisa, Bepea De Narda i Luigia Coppolu! Iskreno, ne mislim da nas nešto posebno izdvaja od
ostalih italijanskih crtača. Ono što zasigurno znam jeste da nas od prvog dana, a taj osjećaj traje i dalje,
pokreće ogromna strast koja se zove crtanje.
Vašu priču sa izdavačem
„Sergio Bonelli Editore“ počeli
ste sa Dylan Dogom. Još uvijek se sjećam oduševljenja
kad sam prvi put pročitao „I killer venuti dal buio“
(„Ubice dolaze iz mraka“, kod nas objavili Abaton i Ludens). To je bilo pre 20 godina,
u vrijeme kad ste bili dvadesetogodišnjak.
To što sam lično od strane Tiziana Sclavija
izabran da crtam Dylan Doga odgovornost je
sama po sebi. Iz ove perspektive, mogu samo reći da mi nedostaje Dylanov lik, i naravno, Tiziano kao
autor.
Vaš stil promjenio se tokom godina. Prvobitno je naginjao ka realizmu, danas bježite od čistih proporcija i detalja koristeći karikaturalne elemente. Zašto
tolika promjena?
Ne bih se složio da imam karikaturalan stil.
Sve zavisi od scenarija, čitave koncepcije vezane
za priču koja mi
je dodeljena ali i dogovora oko načina na
koji želimo oživjeti glavne likove. Svoj stil crtanja prije bih nazvao
klasičnim nego realističnim ili karikaturalnim.
U „Dylan
Dog“ ekipi zadržali ste se tri godine, „Juliju“
ste crtali samo dvije. Sa druge strane, većinu vaših
Bonelli epizoda nacrtali ste za „Nick Raider“
seriju. Da li to znači da Vam, najviše od svih, leži
akcioni strip kao žanr?
Slučajno je ispalo da sam
akcione stripove crtao najduže. Različiti narativni žanrovi
mogu samo da vas kao autora natjeraju da radite
više nego što bi to bio slučaj da crtate uvijek jedno te isto. Baš te
različitosti ovaj posao čine interesantnim.
Uz „Nick Raidera“
crtali ste i druge akcione serije kao što
su „Demian“, „Julia“ ali i aktuelni
„Saguaro“. Da
li imate omiljenog „Bonelli“ junaka?
Novinarima stalno ponavljam da volim
sve žanrove. Šta god da crtam, to
mi je u tom trenutku „omiljeno“. Danas mi je, na primjer, palo na pamet da crtam Arizonu iz 70-tih godina
prošlog vijeka. I to ne bilo kakvu – malo
sam eksperimentisao i Arizonu oplemenio nekakvim atmosferičnim i horor
šmekom.
Šta možemo očekivati od „Saguara“
u budućnosti?
Ljepota „Saguara“ je u
tome što, iako je riječ o regularnoj seriji, ima
ono što drugi Bonelli stripovi nemaju. Bruno Enna je
odličan pisac – mogu reći da stvarno ima bujnu
maštu. Glavnog junaka smjestio je u jedan realan, istorijski period koji je po
mnogo čemu zahvalan za pripovjedanje.
Šta
mislite o svježim promjenama u izdavačkoj
kući koje su vidljive nakon smrti Sergia Bonellija? Stripovi u boji,
reklame na facebook-u i novinama... Mnogi
su mišljenja da sa stripovima kao što je „Orfani“ SBE gubi svoj decenijama
stvarani identitet?
Serija „Orfani“ rođena je još dok
je Sergio bio živ. Takav slučaj je i se većinom Bonelli
stripova koje danas
možete kupiti na trafikama. Mislim da smo svi
ostali vjerni njegovoj uređivačkoj politici.
Očigledno je da nam nedostaje njegova (očinska) figura – sjećam se da je uvijek
pažljivo kontrolisao sve crteže što smo mu donosili pod ruku. Čak i kad se
odlučimo da radimo neke,
naizgled, različite stvari, eksperimentišemo
sa stripovima u boji – njegov
trag je neizbrisiv i uvijek će biti tu.
#ILUSTRACIJA ZA ETNA COMICS FEST
Da li je normalno da izdavač uloži tri miliona evra za samo 24 epizode jednog
serijala?
Ne bih znao odgovor na to pitanje. Podsjećam
vas da sam ja tu samo da crtam i
mogu da odgovorim jedino na pitanja koja su u vezi sa mojim poslom. Organizacioni dio kompanije nije moje polje
djelovanja.
Kako gledate na promjene u „Dylan Dog" seriji? Revolucionarni 325. broj u prodaji je od
prošle sedmice.
Revolucije su uvijek dobrodošle, u svim stvarima – zašto to onda ne bi bio slučaj i sa Dylan Dogom? Radujem se promjena o kojima ljudi toliko govore. Novom Dylanu najviše je kumovao Roberto Recchioni, i to se desilo čim je preuzeo palicu.
Revolucije su uvijek dobrodošle, u svim stvarima – zašto to onda ne bi bio slučaj i sa Dylan Dogom? Radujem se promjena o kojima ljudi toliko govore. Novom Dylanu najviše je kumovao Roberto Recchioni, i to se desilo čim je preuzeo palicu.
#JEAN-PAUL BELMONDO #CATHERINE DENEUVE #LA SIRENE DU MISSISSIPPI
Interesantno je da ste, prije Bonellija, crtali porno stripove. Otkud
Vi u toj priči? Da li u Italiji još
uvijek postoji tržište za takvu
vrstu umjetnosti?
Na
žalost, erotski i porno stripovi u Italiji su rezervisani samo za dokazane
autore. Bar je takva situacija ovih dana. Izdavači ne žele da rizikuju sa mladim strip crtačima jer su mišljenja da pridošlice u industriji nemaju dovoljno iskustva da se izbore sa vizuelno
komplikovanim i teškim žanrom
kao što je porno
strip.
Da li pored
Bonellija radite na još nekim projektima?
Gledajući stvari iz ove perspektive, trenutno nemam želju da napustim popularni Bonelli strip.
Jednostavno, ne tražim više od života. Zapravo
sam često imao ponude drugih izdavača,
naročito francuskih, ali me
još uvijek niko nije ubijedio da promjenim dres. Ali
ko zna, čudni su putevi Gospodnji!
#YNGWIE MALMSTEEN #JOE SATRIANI #DAVID GILMOUR
U Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj Bonelli stripovi su poprilično
popularni. Pojedini izdavači objavljuju luksuzna, tvrdokoričena i ne baš svima dostupna, izdanja.
Šta vi mislite o tome? Na ovdašnjim forumima vodi se polemika oko toga da li skupa strip izdanja ubijaju ljepotu čitanja i tradiciju sakupljanja stripova.
Izdavačke
politike se mjenjaju od zemlje do zemlje. Mogu samo reći da mi je zanimljivo
vidjeti strana izdanja stripova koje su crtali italijanski autori.
Da li volite neke druge strip škole? Možete li izdvojiti neko djelo koje Vam je naročito ostalo u sjećanju?
Sviđa mi se američka strip
škola pedesetih,
šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. Fan
sam velikog broja crtača – pored Amerikanaca, nekoliko
španskih i francuskih
umjetnika slobodno
mogu nazvati svojim vizuelnim uzorima. „Alack
Sinner“ José Antonia Muñoza i Carlosa Sampaya
(Fibra, 2013) sigurno je nešto najbolje što sam ikad
pročitao. Iz tih priča prosto isijava zla atmosfera... Ali opet, Muñoz i Sampayo
mi se sviđaju danas. Sutra će nešto sasvim drugo.
0 komentari:
Постави коментар