:::lll0+0Ʀn0:::

Probudilo me urlanje. Mora da nas opet klinci iz komšiluka zajebavaju, pozvone pa šmugnu iza ugla. Jebo ih pas, čak smo i njima postali šprdnja. Ispod broja sedam na ulazu, najhrabriji od njih, kredom je ispisao DREKAVAC. Prije toga bilo je BABA ROGA ili TOZA VAMPIR, ne mogu više da se sjetim. Čim brko obriše, ti mali đavoli se vrate i napišu ime nekog novog čudovišta. Ali recite mi iskreno, ko još vjeruje u ale i bauke? Ta djeca sigurno ne. Pa još da iskešira lovu kako bi mu neko istraživao po tavanu, zavirivao pod tepih? Ma daj. Brko je i na tu temu napravio seriju viceva. Kaže, može da stane u knjigu. Džepno izdanje. Kontam, više će da zaradi nego da bude pomoćnik jednoj propalici kao što sam ja. Od mene nema vajde, a ni plate. Opet urla. Kažem vam, klijent sigurno nije. Probao sam čak i fejzbuk, majke mi. Organizovao sam parti u stanu, sve da bih nekako popularizovao profesiju. Ono kao postaš ivent, šeruješ svima poziv tipa “Obucite se u vaše omiljeno čudovište” i čekaš da dođu potencijalne mušterije. Neki lik pojavio se sa maskom Dejvida Kameruna. Pa jebo te bog, da li je ovdje iko odrastao na Frankeštajnu, ili bar Dartu Vejderu? Na kraju su mi sjebali lutke, polupali galiju i razbili tri prozora. Za šta se ja borim u životu? Za 50 funti na dan plus troškovi? Jebeš ti to sve. “Šefe, opet zvoni. Da ti bacim pištolj?” Kontam da brku istjeram napolje. Dosadio je, ponavlja se. Zapinjemo jedan za drugog kad u stan dovedem žensku. Mislim da brko zapravo nikada nije ni vjerovao u natpirodno. Realno, onaj ko voli komediju ne može da voli horor. Urlanje je dobilo neki čudan ritam. Stane dvije sekunde pa zaurla pet, i tako u krug. Mora da je invazija zombija napolju, nema druge. Pa raja traži profesionalca. Neočekivanu silu koja iznenada ustaje iz kreveta i rješava stvar. Možeš misliti. Gledam u ROCKY HORROR poster okačen na zidu. U vrijeme kad sam otkrio film, prvi i jedini put sam se osjetio ponosnim što radim to što radim. Da sam tada pio, kao što nisam, nazdravio bih Timu Kjuriju i njegovoj grotesknoj ekipi što su me podsjetili da čudovišta ipak postoje. Na groblju, u šumi, u ogledalu. Urlajuće zvono vraća me u stvarnost. U pauzama čujem kako cimer štrica brkove u kupatilu. Ponavlja u ogledalo viceve još iz vremena kad smo od mog starog bježali u zori živih mrtvaca. “Evo me, evo me!” U hodniku zapinjem za mumiju, dočekuje me Bela Lugoši sa kandžama dobrodošlice. Otvaram vrata gotovo u isto vrijeme kad Morgana po šesti put pritiska urlajuće zvono. “Zdravo Dilane.” Nije zorinjak, i dalje se ložim na moju majku.